I. UVOD

Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, uspostavljen u martu 1996. godine, upravo navršava sedmu godinu svog rada. Desilo se mnogo promjena od donošenja prve odluke Doma o meritumu u predmetu br. CH/96/01 Matanović protiv Republike Srpske. Od tog ranog početka, kada je došlo do nestanka struje, 1997. godine, tokom javnog uručenja odluke, a rasprava se morala nastaviti pod svjetlom svijeća, pa do danas, Dom je razmatrao, raspravljao i odlučio o nekoliko hiljada predmeta koji uključuju raznolik djelokrug navodnih kršenja Ijudskih prava. Tokom godina etablirao se u djelotvornu i nepristrasnu sudsku instituciju koja je stekla povjerenje građana Bosne i Hercegovine.

U toku 2002. godine zaprimljen je najveći broj novih prijava - 4.177 - podnesenih Domu u toku bilo koje od ovih godina pojedinačno - prosječno 348 mjesečno. U isto vrijeme, Dom je riješio skoro dvostruko više predmeta nego prethodne godine - 675 predmeta. Ali stopa kojom se predmeti rješavaju jednostavno ne može održati korak sa stalnim povećanjem broja primljenih prijava. To povećanje se dijelom može objasniti podnošenjem više od 1.500 pojedinačnih prijava tokom 2002. godine od strane članova porodica Bošnjaka koji su nestali tokom pada Srebrenice. Međutim, još uvijek pristiže veliki broj prijava koje su vezane za stambena pitanja, što ukazuje na to da taj problem nije riješen čak ni sedam godina nakon završetka rata.

Ali statistike ne odražavaju stvarni rad Doma. Tokom 2002. godine, riješeni su mnogi značajni predmeti, između ostalog i prvi predmet o slobodi informisanja ("ORDO"- RTV "Sveti Georgije" protiv Bosne i Hercegovine), i prvi predmet u vezi sa protjerivanjem stranaca i državljana (Boudellaa, Lakhdar, Nechle i Lahmar protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine). Drugi značajni predmeti uključuju Škrgić i drugi protiv Federacije Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na pokušaje podnosilaca prijava da im se priznaju prava koja potražuju kao dioničari Agrokomerca, jednog od najvećih preduzeća u Bosni i Hercegovini prije rata; predmet Rizvić, Huskić, Šabančević, Sefić i Gračanin protiv Federacije Bosne i Hercegovine koji se odnosio na tvrdnje o zlostavljanju u pritvoru i pravu na pravično suđenje podnosiocima prijava nakon njihovog lišenja slobode, podizanja optužnice i donošenja presude kojom su oglašeni krivim za ratne zločine ili ubistvo; i Todorović i drugi protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine koja se odnosi na neisplaćenu staru deviznu štednju. U martu 2003. godine, Dom je takođe donio odluku u "predmetima Srebrenica", upućenu protiv Republike Srpske, o pravima članova porodice da budu obaviješteni o sudbini i mjestu gdje se nalaze njihovi najdraži.

Ove odluke odražavaju raznolikost predmeta s navodima o povredama Ijudskih prava koji su podneseni Domu, ali one predstavljaju samo mali dio odluka o prihvatljivosti i meritumu donesenih u 2002. godini i u nekoliko prvih mjeseci 2003. godine.

Izvršavanje odluka Doma je, pak, nešto drugo. Općenito, može se reći da Federacija i Republika Srpska imaju neujednačen rezultat u pogledu implementacije, iako je stalni pritisak međunarodne zajednice pomogao povećanju stope izvršenja zadnjih godina. U mnogim predmetima su plaćene dosuđene naknade, ali ne u svim. Čini se da su neke od naredbi posebno teške za izvršenje tuženim Stranama i često su potrebne godine da se one izvrše, npr. one kojima se zahtijeva izdavanje odobrenja za ponovnu izgradnju džamija, ili istraga o nestancima, ili navodima o zlostavljanju od strane policije. lako je protiv države Bosne i Hercegovine upućeno samo nekoliko naredbi, i one su praktički ignorirane. Još će trebati vremena prije nego građani Bosne i Hercegovine počnu osjećati sigurnost da će, kada Dom donese neku odluku, a da ne spominjemo domaće sudove, ona biti u potpunosti ispoštovana bez podvrgavanja političkom filtriranju.

Budućnost Doma za Ijudska prava je nejasna i nesigurna. Sadašnji mandat mu ističe krajem 2003. godine. Mandat je 2000. godine produžen za period od tri godine, kao priznanje kontinuirane potrebe za ovakvom vrstom institucije koja će se baviti nastavljanjem kršenja Ijudskih prava u Bosni i Hercegovini. Preferirana opcija međunarodne zajednice, o kojoj se raspravlja već nekoliko godina, jeste "spajanje" Doma i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nakon isteka perioda produženog mandata Doma. Pravne, proceduralne i administrativne teškoće vezane za ovu opciju odgodile su, međutim, nalaženje zadovoljavajućeg rješenja. Međutim, čini se da je pred kraj 2002. godine ovo pitanje pokrenuto sa obnovljenom hitnošću. Stav predlagača "spajanja" je sada da će Dom prestati funkcionirati 31.decembra 2003. godine, a svi predmeti koji su još u postupku će potom biti proslijeđeni, odnosno sve buduće prijave upućene Ustavnom sudu. Domu nije poznat stav Strana potpisnica Aneksa 6 (Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske) u pogledu "spajanja".

Dom je ovim zabrinut jer Ustavni sud uopće ne funkcionira još od maja 2002. godine, jer nisu imenovana dva nova člana. Što više, novi Ustavni sud, kada se konačno uspostavi, već će imati svoje nagomilane predmete kojima će se morati baviti.

Međutim, ukoliko Dom treba nestati, a njegovi preostali predmeti biti preuzeti na konačno rješavanje pred Ustavnim sudom, pravno je mišljenje Doma (usvojeno 7. novembra 2002. godine i podijeljeno domaćim i međunarodnim donositeljima odluka) da se ovo može postići jedino izmjenama i dopunama Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po mišljenju Doma, to je neophodno ukoliko se ne želi umanjiti nivo zaštite Ijudskih prava u Bosni i Hercegovini predviđen članom 10, stav 2 Ustava Bosne i Hercegovine.

U aprilu 2002. godine, Bosna i Hercegovina je primljena u Vijeće Evrope, a u julu je ratifikovala Evropsku konvenciju o Ijudskim pravima. Rečeno je da sada kada je zemlja pod jurisdikcijom Evropskog suda za Ijudska prava, Dom više nije potreban. Ali predmeti koji su podneseni Domu prije ratifikacije Evropske konvencije nisu u nadležnosti Evropskog suda. U vezi sa mogućnošću "preklapanja nadležnosti" Doma i Evropskog suda nakon jula 2002. godine, na Evropskom sudu je da odluči da li će postupak pred Domom smatrati domaćim pravnim lijekom koji treba iscrpiti prije nego što se predmet može proglasiti prihvatljivim u Strasbourgu ili kao "drugi postupak međunarodne istrage ili rješavanja" gdje će Evropski sud prijavu već podnesenu Domu morati proglasiti neprihvatljivom u skladu sa članom 35(2)(b) Evropske konvencije.

Takođe, po pitanju "preklapanja nadležnosti" Doma i Evropskog suda, da li prije ili nakon 31. decembra 2003. godine, potrebno je zapaziti da:

Dom za Ijudska prava nema nadležnost samo u odnosu na navode da prava zaštićena Evropskom konvencijom nisu ispoštovana i osigurana, nego i u odnosu na navodnu diskriminaciju u uživanju prava zaštićenih drugim međunarodnim sporazumima (član II(2)(b) Aneksa 6). U praksi Doma takvi predmeti koji se tiču diskriminacije u pravu na rad, pravu na socijalnu sigurnost i pravu na pristup javnim službama postaju sve važniji i važniji. Diskriminacija na radu ili kod ponovnog zapošljavanja je jedan od najozbiljnijih problema za povrat izbjeglica i raseljenih osoba.

Aneks 6 daje Domu nadležnost izdavanja naredbi za privremene mjere u svrhu zaštitite Ijudskih prava. Kako sudstvo u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine još uvijek ne funkcionira kako treba, Dom je ovu nadležnost iskoristio u brojnim predmetima. Bilo je to djelotvorno sredstvo za zaštitu Ijudskih prava u praksi. Evropski sud za Ijudska prava nema ovlasti da donosi pravno obavezujuće naredbe za privremene mjere. Dom takođe ima šire ovlasti od Evropskog suda da donosi pravno obavezujuće naredbe da se isprave kršenja Ijudskih prava koja je utvrdio.

Reforma sudstva bi trebala, u budućnosti, ukoliko bude izvršena, dovesti do toga da ova institucija bude manje nepohodna. Ali je saznanje da uspostava pravne države predstavlja temelj za budućnost Bosne i Hercegovine kasno stiglo do međunarodne zajednice. Sada se konačno preduzimaju koraci, ali proces se neće dogoditi preko noći, a za rezultate tog procesa trebaće još više vremena.

Kraj mandata Doma je možda već blizu. Odluka o tome da li će Dom dobiti produženje svog mandata, biti trasnformiran na neki način, ili jednostavno nestati krajem 2003. godine, je u rukama onih koji donose odluke na domaćem i međunarodnom nivou. Ali 2002. godina nije se nimalo razlikovala od 2001. godine u smislu poštivanja Ijudskih prava, a 2003. godina već pokazuje da će biti skoro ista. Sudbina Doma ne bi trebala biti odlučena na temelju unaprijed određenog datuma, izabranog za njegov nestanak, već radije na pažljivoj i poštenoj procjeni konteksta u kome Dom funkcionira, da bi se utvrdilo da li još postoji potreba za nastavkom rada takve institucije u Bosni i Hercegovini radi zaštite Ijudskih prava.