Predmet br.: CH/01/7351
Podnosilac prijave: Ana KRALJEVIĆ
Tužena strana: Federacija Bosne i Hercegovine
Datum uručenja: 12. april 2002. godine

ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

Činjenice

Podnosilac prijave je državljanka Bosne i Hercegovine, hrvatske nacionalnosti. Prije oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, ona je bila vozač kola hitne pomoći u Domu zdravlja na Ilidži. U toku rata, ona nije mogla doći na svoje radno mjesto. Nakon završetka rata podnosilac prijave je bezuspješno tražila da se vrati na posao.

U junu 1996. godine Dom zdravlja je donio odluku kojom prestaje radni odnos podnosioca prijave od 2. maja 1992. godine zbog toga što se nije javila na posao više od 20 dana, a nije navela razloge svog odsustva. Odluka je stavljena na oglasnu ploču u prostorijama Doma zdravlja.

U toku 1996. godine, nakon reintegracije Ilidže u teritoriju Federacije, Dom zdravlja je zaposlio dva nova vozača. Oni nikada ranije nisu radili u Domu zdravlja i bošnjačke su nacionalnosti.

U januaru 2000. godine, nakon stupanja na snagu Zakona o radu, podnosilac prijave je podnijela zahtjev Domu zdravlja tražeći vraćanje na svoje radno mjesto. Dom zdravlja je u februaru 2000. godine tražio od nje da dostavi svoj personalni dosije koji se mogao naći u Općini Ilidža. Iz dosijea, koji je podnosilac prijave dobila od Općine Ilidža, ona je po prvi put otkrila rješenje o prestanku radnog odnosa od 13. juna 1996. godine.

U martu 2000. godine podnosilac prijave je uložila prigovor Domu zdravlja na rješenje od 13. juna 1996. godine. Dom zdravlja je 1. juna 2000. godine poslao obavještenje podnosiocu prijave da se u skladu sa uputstvom o članu 143. stav 2. Zakona o radu njen zahtjev od januara 2000. godine smatra neosnovanim i da se, stoga, odbija.

Prihvatljivost

Dom je zapazio da iako je podnosilac prijave bila spriječena da se vrati na posao prije 14. decembra 1995. godine (dana stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma), odluka o prestanku radnog odnosa donesena 1996. godine te stoga Dom ima nadležnost ratione temporis da razmatra predmet. Dom je takođe zapazio da podnosilac prijave nije mogla da se vrati na posao putem relevantnih domaćih sudova i nije imala na raspolaganju pravni lijek koji bi joj omogućio vraćanje na posao . Dom, međutim, zapaža da je podnosilac prijave imala pristup domaćim sudovima i ustanovio je da je zahtjev podnosioca prijave prema članu 6 Konvencije neprihvatljiv kao očigledno neosnovan.

Meritum

Ispitujući dokaze, Dom je prvo ustanovio da je prema podnosiocu prijave postupano drugačije nego prema drugima u istim ili relevantno sličnim situacijama. Dom je zatim zaključio da je odluka Doma zdravlja da zaposli dva nova vozača umjesto podnosioca prijave diskriminatorna i da je na nju uticalo to što je podnosilac prijave hrvatske nacionalnosti. Dom je naveo da je u toku oružanog sukoba podnosilac prijave bila opravdano odsutna sa posla i da nije morala na vrijeme da da objašnjenje za svoje odsustvo. Pored toga, odluka o prestanku radnog odnosa nije uručena podnosiocu prijave kako je propisano domaćim zakonom, pa nije postala pravosnažna dok podnosilac prijave nije našla tu odluku u svom personalnom dosijeu. Dom je stoga zaključio da tužena Strana nije ispunila svoju obavezu da dokaže da su njeni postupci bili razumni i objektivno opravdani. Dom je ustanovio da je podnosilac prijave bila diskriminisana u uživanju prava na rad te na pravične i dobre uslove za rad definisane u članovima 6(1) i 7(a)(i) i (ii) Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 5(e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasizma.

Pravni lijekovi

Dom je naredio Federaciji da osigura da podnosilac prijave ne bude više diskriminisana u uživanju svog prava na rad i prava na pravične i dobre uslove za rad, i da joj se ponudi mogućnost da nastavi sa svojim poslom po uslovima koji odgovaraju njenom ranijem položaju i koji su jednaki onima koje su uživali drugi zaposleni radnici.

Pri razmatranju zahtjeva podnosioca prijave za kompenzaciju, Dom je uzeo u obzir neuspjele pokušaje podnosioca prijave da nastavi da radi i neprikladne odgovore Doma zdravlja na njene zahtjeve od dana od kojeg Dom ima nadležnost ratione temporis, 14. decembra 1995. godine, do dana uručenja ove odluke 12. aprila 2002. godine. Iz ovih razloga, Dom je dosudio podnosiocu prijave ukupan iznos od 15.000 KM na ime kompenzacije za materijalnu i nematerijalnu štetu.

Odluka usvojena 5. marta 2002. godine
Odluka uručena 12. aprila 2002. godine