Predmet br.: CH/02/8679, CH/02/8689, CH/02/8690 and CH/02/8691
Podnosilac prijave: Hadž BOUDELLAA, Boumediene LAKHDAR, Mohamed NECHLE i Saber LAHMAR
Tužena strana: Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine
Datum uručenja: 11. oktobar 2002. godine

ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

Činjenice

Podnosioci prijava Boudellaa, Lakhdar i Nechle dobili su državljanstvo Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine 2. januara 1995. godine, 20. decembra 1997. godine, odnosno 25. augusta 1995. godine. Podnosilac prijave Lahmar dobio je 4. aprila 1997. godine dozvolu stalnog boravka u Bosni i Hercegovini. U oktobru 2001. godine podnosioci prijava su uhapšeni i pritvoreni pod sumnjom da su planirali teroristički napad na ambasade Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije u Sarajevu. U novembru 2001. godine Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova donijelo je rješenje o oduzimanju državljanstva Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine podnosiocima prijava Boudelli, Lakhdaru i Nechleu. Pokrenuli su upravni spor pred Vrhovnim sudom Federacije protiv ovih rješenja. Ti postupci su bili u toku u vrijeme kada je Dom usvojio svoju odluku. Takođe, u novembru 2001. godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice donijelo je rješenje kojim se podnosiocu prijave Lahmar-u ukida dozvola stalnog boravka u Bosni i Hercegovini sa zabranom ulaska u zemlju za period od deset godina. Podnosilac prijave Lahmar žalio se na to rješenje. Ta žalba je bila u postupku u vrijeme kada je Dom usvojio svoju odluku. Dana 17. januara 2002. godine naređeno je puštanje podnosilaca prijava iz pritvora. Međutim, umjesto da budu pušteni, policija Federacije ih je odmah privela, a narednog dana su predati vojnim snagama Sjedinjenih Američkih Država koje su raspoređene u Bosni i Hercegovini kao Stabilizacijske snage pod vođstvom NATO-a (u daljem tekstu SFOR). U to vrijeme, podnosioci prijava Boudella, Lakhdar i Nechle su primili odluke o "zabrani ulaska" kojima im je naređeno da odmah napuste Bosnu i Hercegovinu. U roku nekoliko sati, prebačeni su u vojni zatvor SAD u zaljevu Guantanamo na Kubi.

Protjerivanje podnosilaca prijava pokretalo je pitanja prema članu 1 Protokola br. 7 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, koja predviđa proceduralne garancije u vezi sa protjerivanjem stranaca. U slučaju da se podnosioci prijava smatraju državljanima Bosne i Hercegovine, predmeti pokreću pitanja prema članu 3 Protokola br. 4 uz Konvenciju, kojim se zabranjuje protjerivanje državljana. Predmeti takođe pokreću pitanja prema članovima 5 i 8 Konvencije.

Predaja podnosilaca prijave vlastima SAD-a i njihov kasniji pritvor u zaljevu Guantanamo na Kubi, mogli bi pokrenuti pitanje povrede člana 3 - zabrane mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, člana 1 Protokola br. 6 uz Konvenciju koji sadrži ukidanje smrtne kazne i člana 6 Konvencije pošto su podnosioci prijava tvrdili da neće biti pravično svako suđenje s kojim bi mogli da se suoče pred organima SAD.

Prihvatljivost

Prigovor Bosne i Hercegovine je da ne može da se smatra tuženom Stranom, jer su prijave bile upućene samo protiv Federacije i da ne može da se smatra odgovornom za moguće povrede u konkretnim predmetima. Dom je smatrao da u skladu sa svojom prethodnom sudskom praksom, pozivajući se na predmet Zahirović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, nije spriječen da ispita moguću odgovornost Bosne i Hercegovine za događaje na koje se podnosioci prijava žalili, pošto to pitanje nije ograničeno izborom tužene Strane koju naznače podnosioci prijava.

U pogledu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova, Dom je smatrao da su podnosioci prijava ispoštovali zahtjev u vezi sa iscrpljivanjem redovnih pravnih lijekova. Međutim, u pogledu žalbenih navoda podnosilaca prijava koji se odnose na pravo svake osobe da se o njenom statusu državljanina odluči u razumnom roku, Dom je ovaj žalbeni navod proglasio neprihvatljivim ratione materiae, pošto to pravo nije uključeno u prava i slobode zagarantovane prema Sporazumu.

Dom je ostatak prijava proglasio prihvatljivim.

Meritum

Član 1 Protokola br. 7 uz Konvenciju

U pogledu protjerivanja sva četiri podnosioca prijava, Dom je našao da obje tužene Strane nisu postupale u skladu sa domaćim zakonima Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, koji uređuju pitanje protjerivanja stranaca. Iako Dom nije odlučio da li su podnosioci prijava još uvijek bili državljani u vrijeme njihovog protjerivanja, on je utvrdio da su obje tužene Strane, jer su nezakonitim postupanjem povrijedile član 1 Protokola br. 7 uz Konvenciju, koji predviđa proceduralne garancije u vezi sa protjerivanjem stranaca.

Član 5 stav 1 Konvencije

Dom je utvrdio da su obje tužene Strane povrijedile prava podnosilaca prijava zaštićena prema članu 5 stav 1 Konvencije u pogledu perioda nakon stupanja na snagu rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o puštanju podnosilaca prijava iz pritvora 17. januara 2002. godine do predaje podnosilaca prijava snagama SAD-a.

Član 6 stav 2 Konvencije

Dom je takođe utvrdio da je rješenjima o oduzimanju državljanstva povrijeđeno pravo podnosilaca prijava Boudelle, Lakhdara i Nechlea da se smatraju nevinim dok se njihova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, zagarantovano prema članu 6 stav 2 Konvencije.

Član 1 Protokola br. 6 uz Konvenciju

Dom je dalje ispitao obaveze tuženih Strana kod predaje podnosilaca prijava snagama SAD, koja je dovela do njihovog sadašnjeg pritvora u Kampu X-Ray u zaljevu Guantanamo na Kubi. Uzimajući u obzir mogućnost da organi vlasti Sjedinjenih Država mogu zahtijevati, a možda i izreći, smrtnu kaznu protiv podnosilaca prijava, Dom je našao da su tužene Strane trebale tražiti garancije od Sjedinjenih Država, prije predaje podnosilaca prijava njihovim snagama, da im neće biti izrečena smrtna kazna; propust da se to uradi predstavlja povredu člana 1 Protokola br. 6 uz Konvenciju.

Članovi 3, 6 i 8 Konvencije

Dom je zaključio da tužene Strane predajom podnosilaca prijava snagama SAD nisu povrijedile svoju obavezu prema članu 3 Konvencije da podnosioce prijava zaštite od mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Dom je dalje zaključio da nije neophodno da žalbene navode podnosilaca prijava ispita odvojeno prema članovima 6 i 8 Konvencije.

Pravni lijekovi

Dom je naredio Bosni i Hercegovini da preduzme sve neophodne mjere da poništi rješenja o odbijanju ulaska izdata za tri podnosioca prijava 10. januara 2002. godine; da preduzme sve neophodne mjere da se donese odluka, po hitnom postupku, po žalbi podnosioca prijave Lahmara protiv rješenja o protjerivanju; da preduzme sve neophodne mjere i da osigura da se upravni spor u vezi s rješenjima o oduzimanju državljanstva podnosiocima prijava Boudelli, Nechleu i Lakhdaru riješi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine; da iskoristi diplomatske kanale da zaštiti osnovna prava podnosilaca prijava i da preduzme sve neophodne mjere da uspostavi kontakt sa podnosiocima prijava te da im pruži konzularnu pomoć. Bosni i Hercegovini je dalje naređeno da preduzme sve moguće mjere da spriječi izricanje smrtne kazne podnosiocima prijava i njeno izvršenje, uključujući i pokušaje da od Sjedinjenih Država, diplomatskim kontaktima, traži garancije da podnosioci prijava neće biti izloženi smrtnoj kazni. Objema tuženim Stranama je takođe naređeno da angažuju advokate sa priznatom praksom u relevantnoj pravnoj oblasti i pred relevantnim sudovima, tribunalima ili drugim mjerodavnim tijelima radi preduzimanja svih potrebnih radnji za zaštitu prava podnosilaca prijava dok su pritvoreni u SAD-a, kao i u slučaju mogućih vojnih, krivičnih ili drugih postupka u koje su uključeni podnosioci prijava, tako da svaka od tuženih Strana snosi polovinu advokatskih honorara i troškova.

Dom je dalje naredio da tužene Strane isplate svakom od podnosilaca prijava kompenzaciju u iznosu od 10.000 KM za patnju koja je proistekla iz utvrđenih povreda. Tuženim Stranama je naređeno da ovu kompenzaciju isplate porodicama podnosilaca prijava u Bosni i Hercegovini, ukoliko se podnosioci prijava ne vrate u roku od godinu dana. Objema tuženim Stranama takođe je naređeno da najkasnije do 11. novembra 2002. godine obavijeste Dom o svim radnjama koje su tužene Strane preduzele da sprovedu ovu odluku, a nakon toga da ga obavještavaju periodično svaka dva mjeseca do potpunog sprovođenja odluke Doma.

Izdvojena mišljenja o neslaganju

Gđa Michele Picard je priložila mišljenje o djelimičnom neslaganju u kojem se ne slaže da prijave nije neophodno razmotriti odvojeno prema članu 6 Konvencije. Evropski sud za ljudska prava nije isključio mogućnost da odluka o protjerivanju izuzetno može pokrenuti pitanje prema članu 6, tamo gdje postoji rizik da će podnosilac prijave pretrpjeti "flagrantno uskraćivanje pravde" u državi koja ga prima. Dok postoje znatne sumnje da će podnosioci prijava biti suočeni sa smrtnom kaznom, čini se da nema sumnje da postoji rizik od flagrantnog uskraćivanja pravde. S obzirom na pravila krivičnog postupka koja su na snazi u američkom pravnom sistemu, koji je "akuzatorni" sistem, koji se u velikoj mjeri oslanja na jednakost u postupku između odbrane i optužbe, odsustvo ovih garancija može dovesti do potpuno nepravičnog suđenja.

Gosp. Dietrich Rauschning je priložio mišljenje o djelimičnom neslaganju u kojem se ne slaže sa zaključkom da su podnosioci prijave izloženi stvarnom riziku od izricanja smrtne kazne i da, prema tome, ne postoji obaveza traženja garancija da smrtna kazna neće biti izrečena ni izvršena. Pored toga, gosp. Rauschning se takođe nije složio sa zaključkom da su podnosioci prijava predati u nezakonit pritvor snagama SAD, jer nije dovoljno razmatran oružani sukob sa međunarodnim terorizmom i tvrdnji da SAD imaju pravo da pritvore pripadnike neprijateljskih snaga u skladu s međunarodnim zakonom. Konačno, gosp. Rauschning se nije složio sa nalaženjem povrede pretpostavke nevinosti na osnovu toga da pretpostavka nevinosti ne zabranjuje da se odluke u upravnim stvarima mogu zasnivati na drugim dokazima kao što je odluka tužioca da otvori krivičnu istragu. Pretpostavka o nevinosti, čiji je cilj zaštita pravičnosti krivičnog postupka, ne može se tumačiti tako široko da to zabrani.

Gosp. Viktor Masenko-Mavi, kojem se pridružio gosp. Giovanni Grasso, priložio je mišljenje o djelimičnom neslaganju tvrdeći da je postojao ozbiljan razlog za vjerovanje da bi moglo doći do povrede prava podnosilaca prijava koja su zaštićena prema članovima 3 i 6 Konvencije. Pravna nesigurnost, stvorena Vojnom naredbom Predsjednika SAD-a od 13. novembra 2001. godine, trebala je potaknuti organe vlasti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine da pažljivo razmotre pitanja obuhvaćena članovima 3 i 6 Konvencije. Prava zagarantovana članovima 3 i 6 Konvencije su od ogromnog značaja te u predmetima gdje postoji stvarni rizik od flagrantnog kršenja tih prava država koja protjeruje ili izručuje obavezna je da preduzme mjere sa ciljem obezbjeđivanja garancija utvrđenih tim članovima Konvencije, ili da protjerivanje ili izručenje odbije.

Gosp. Mato Tadić, kojem se pridružio gosp. Miodrag Pajić, tvrdio je, u svom izdvojenom mišljenju o neslaganju, prvo, da su prijave neprihvatljive radi neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Podnosioci prijava nisu tražili odlaganje izvršenja rješenja od 16. i 20. novembra 2001. godine, tako da su domaći organi mogli dalje nastaviti s postupkom. Neprihvatljiva je obrana da se nije mogao očekivati pozitivan ishod. Drugo, tužene Strane su prihvatile Rezoluciju Vijeća Sigurnosti UN-a, broj 1373, i uključile se u brobu protiv svih oblika terorizma, radi sprečavanja potencijalnih izvršitelja ili urotnika, pa ih to obavezuje na aktivno djelovanje. Naravno, to ne znači da u toj borbi treba da se krše ljudska prava. Međutim, istovremeno, od Bosne i Hercegovine, kao mlade države u tranziciji, pod posebnom vrstom protektorata, ne treba tražiti tako visoke standarde koje ne mogu ispuniti ni neke druge države s daleko većim stupnjem uređenja pravne države i vladavine prava.

Odluka usvojena 3. septembra 2002.
Odluka uručena 11. oktobra 2002.