V. AKTIVNOSTI DOMA

A. Zasjedanja Doma

U 1999. Dom je imao ukupno 11 plenarnih zasjedanja i 11 zasjedanja svakog od dva vijeća u Sarajevu. Dom je tokom zasjedanja razmatrao predmete koji se nalaze pred njim, kako na zatvorenim tako i na javnim raspravama. U 1999. godini Dom je održao 7 javnih rasprava radi razmatranja pitanja prihvatljivosti i merituma u nekim predmetima.

B. Pravila procedure

Aneksom 6 je predviđeno da će Dom "razviti pravične i djelotvorne procedure za rješavanje prijava" i da će tim procedurama biti "predviđena odgovarajuća pismena obraćanja, a po odluci Doma, i rasprava za podnošenje usmenih argumenata i dokaza." (član X, stav 1.) Prvobitno je Dom odlučivao o svojoj proceduri ad hoc i na osnovu privremenih Pravila procedure usvojenih u julu 1996., u skladu sa principima sadržanim u Daytonskom sporazumu. Pravila procedure Doma (priložena ovom izvještaju kao Aneks E), usvojena u decembru 1996. i izmijenjena u maju i septembru 1998., donesena su sa namjerom da omoguće djelovanje tih principa. Ona su sačinjena u velikoj mjeri po uzoru na pravila procedure bivše Evropske komisije i Suda za ljudska prava, iako su u značajnoj mjeri podešena da bi odgovarala posebnom sastavu i okolnostima Doma.

Pravilima je propisana kombinacija pismenog i usmenog postupka, te razmatranje pitanja prihvatljivosti kao i merituma. Pravilima je takođe propisano, između ostaloga, davanje prioriteta nekim osobitim prijavama, predviđene su privremene mjere, procedura na javnim raspravama, prijateljska rješenja, dosuđivanje novčanog obeštećenja, postupak za preispitivanje odluka Vijeća od strane plenarnog Doma, te odnosi sa Ombudsmanom za ljudska prava. Postoji čitav niz mogućih ishoda postupka pred Domom kao što su odluka kojom se prijava odbacuje kao neprihvatljiva, prijateljsko rješenje predmeta, odluka o brisanju prijave sa spiska predmeta, ili odluka o meritumu. Odluke Doma o meritumu uručuju se na javnim raspravama.

C. Saradnja sa drugim institucijama i organizacijama

Dom za ljudska prava sarađuje na nekoliko različitih nivoa sa brojnim međunarodnim i domaćim institucijama u Bosni i Hercegovini. Takođe redovno distribuira zbirke svih odluka Doma širom Bosne i Hercegovina međunarodnim organizacijama, državnim ministarstvima, ambasadama, međunarodnim i domaćim nevladinim organizacijama, domaćim sudovima i drugim zainteresovanim institucijama. Na ovaj način, uspostavljena praksa Doma ispunjava i svoju obrazovnu ulogu, posebno za domaće pravnike, sudove i javnost u odnosu na primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima i drugih međunarodnih instrumenata u Bosni i Hercegovini, kao i na razvijanje vladavine zakona.

Odnos Doma sa Uredom gđe Ombudsman za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (koji zajedno sa Domom sačinjava Komisiju za ljudska prava) bio je veoma kooperativan i tokom 1999. godine. Kako je predviđeno u Anksu 6, gđa Ombudsman je nastavila da proslijeđuje neke predmete Domu. Pravnici iz Ureda gđe Ombudsman takođe su u nakoliko prilika prisustvovali javnim raspravama Doma i davali svoja pravna mišljenja u nekim predmetima pred Domom, a takođe i intervenisali u nekoliko predmeta kao amicus curiae. Osoblje gđe Ombudsman i Doma je, na manje formalnoj osnovi, u redovnom kontaktu u vezi sa administrativnim pitanjima od zajedničkog interesa za obje institucije, kao i sa brojnim specifičnim predmetima.

Saradnja sa Uredom Visokog predstavnika (OHR) je tokom 1999. uključivala pitanja u vezi sa finansiranjem, implementacijom odluka i odnosima sa Zastupnicima tuženih Strana. OHR je preduzimao inicijativu kod članova Vijeća za implementaciju mira da se osiguraju međunarodna finansijska sredstva za Dom, a tu je ulogu nastavio i u 1999. OHR je takođe nastavio sa strategijom prema vladi Bosne i Hercegovine koja će joj omogućiti da finansijski podupire Dom što je obaveza Države prema Daytonskom mirovnom sporazumu. I pored velikih nastojanja OHR-a, ova strategija nije bila uspješna pošto Država još nije ispoljila ozbiljne namjere da obezbijedi adekvatna sredstva za Dom. OHR je i tokom 1999. bio vrlo aktivan u svojim naporima da osigura da vlasti postupe u skladu sa odlukama Doma. Došlo je do izvjesnog napretka u ovom pogledu. Ipak, izgleda da je OHR morao ulagati intenzivne napore u skoro svakom predmetu u kojem je na kraju došlo do sprovođenja odluke. Tokom 1999., odnos između Doma i Zastupnika prerastao je odnos profesionalne saradnje uz izvjesnu pomoć OHR-a. I konačno, Dom učestvuje u Koordinacijskoj grupi za institucije, na mjesečnim sastancima kojima predsjedava OHR, na kojima se sastaju predstavnici iz Ureda gđe Ombudsman, OSCE-a i Komisije za imovinske zahtjeve radi omogućavanja saradnje, razmjene informacija i preduzimanja zajedničkih inicijativa.

Dom je tokom 1999. nastavio da blisko sarađuje sa Organizacijom za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE). Koordinirani putem Odjela za ljudska prava svoje misije u Sarajevu, terenski službenici OSCE-a su u 1999. aktivno nadgledali poštivanje privremenih mjera Doma, distribuirali informacije o Domu i njegovim odlukama, obezbjeđivali Domu informacije o specifičnim predmetima i upućivali potencijalne podnosioce prijava u Dom. U 1999., OSCE se takođe fokusirao na nekoliko specifičnih odluka Doma uključujući odluku u premetu Đ.M. i u predmetu Zahirović i angažovao lokalne organe uprave i sudove da se ove odluke u potpunosti ispoštuju.

U 1999. godini nastala je i nova situacija u odnosu na odluke koje donosi Komisija za imovinske zahtjeve (CRPC). Odluke te Komisije su, kao i odluke Doma, konačne i obavezujuće i vlasti imaju obavezu prema Daytonskom mirovnom sporazumu da ih u potpunosti implementiraju. Mnogi od ljudi koji su dobili odluku Komisije za imovinske zahtjeve podnijeli su prijave Domu žaleći se da vlasti nisu implementirale odluku, te da su time prekršili njihovo pravo da se vrate u fizički posjed svoga doma. Dom je zasad odlučio da ne razmatra ove predmete, ali je u isto vrijeme odlučio i da ne donosi odluke o njihovom brisanju. Dom ima slobodu da preispita svoju odluku u odnosu na ove predmete u svjetlu novih informacija koje mu budu predočene u budućnosti.

Dom dostavlja publikacije sa svojim odlukama Misiji Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini (UNMIBH) i drugim organizacijama UN-a u Bosni i Hercegovini uključujući i Projekat Ujedinjenih nacija za ocjenjivanje sudskog sistema (JSAP), Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i Ured Visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava (OHCHR). U toku 1999., Međunarodne policijske snage Ujedinjenih nacija (IPTF), u sastavu UNMIBH-a, i terenski službenici OSCE-a opetovano su intervenisali kod lokalnih organa vlasti da bi se osiguralo poštivanje odluke koju je Dom donio u predmetu Đ.M. Rezultat ovih napora je bio da se ĐM konačno vratila u posjed svoga doma. Nema sumnje da bez ovih napora u ovom predmetu odluka ne bi bila ispoštovana. Na zahtjev OHR-a, u decembru 1999., IPTF je takođe intervenisao u predmetu Matanović, u kojem je donesena prva odluka Doma o meritumu koju vlasti Republike Srpske još nisu implemetirale. IPTF je preuzeo nadgledanje istrage koju su pokrenule vlasti Republike Srpske, po naredbi Doma, da bi saznale gdje se nalazi i šta se desilo podnosiocu prijave u predmetu Matanović.

Dom je tokom 1999. nastavio da održava kontakte sa mnogim drugim međunarodnim i domaćim institucijama i organizacijama po pitanjima koja se odnose ili na određene predmete ili na opšte probleme u vezi sa radom Doma i promoviranjem poštivanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Tu spadaju Ombudsmani Federacije, Vijeće Evrope, ambasade različitih vlada, Pravna inicijativa Američke advokatske komore za Centralnu i Istočnu Evropu, Helsinški odbor za ljudska prava u Bosni i Hercegovini i Helsinški odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj.

D. Odnosi sa Stranama - potpisnicama Daytonskog mirovnog sporazuma

1999. je bila prva godina otkako je Dom počeo sa radom u 1996. u kojoj su sve tri Strane - Država, Federacija i Republika Srpska - zastupale njihovi Agenti/Zastupnici pred Domom. Rezultat toga je znatno poboljšanje saradnje sa svim Stranama i na svim nivoima tokom ove godine. Zastupnici sada uglavnom odgovaraju na zahtjeve Doma za informacijama, a svakoj javnoj raspravi prisustvovao je Zastupnik relevantne tužene Strane. Dom je takođe primijetio u drugoj polovini 1999. godine povećana nastojanja Zastupnika da obavještavaju Dom o najnovijem razvoju situacije u pogledu poštivanja odluka Doma. Ostatak poteškoća uglavnom se odnosi na stvarnu implementaciju odluka i poštivanje rokova koje je Dom postavio za podnošenje pismenih zapažanja.

Država Bosna i Hercegovina

Tri Zastupnika - jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat - zastupaju Državu Bosnu i Hercegovinu, a, koliko je poznato Domu, oni još nisu zvanično naimenovani. Uprkos tome, oni su tokom 1999. zastupali Državu Bosnu i Hercegovinu na svakoj javnoj raspravi u kojoj je ona bila Strana u postupku. Slali su pismena zapažanja u većini, mada ne u svim predmetima u kojima je to od njih zatraženo. Dom do sada nije donio nijednu odluku u kojoj se od Države zahtijeva da preduzme pozitivne korake. Ovo je zbog toga što Država nema ndležnosti u većini oblasti kojima se Dom bavi.

Federacija Bosne i Hercegovine

Ured Zastupnika Federacije konačno je uspostavljen u januaru 1999. što je omogućilo gđi Palavrić, Zastupniku naimenovanom od strane Federacije u 1998. godini, da se na efikasniji način izbori sa velikim brojem zahtjeva koje Dom upućuje Federaciji. Ipak, s obzirom na njihov veliki broj, Zastupnik još uvijek ima poteškoća da odgovori na te zahtjeve u okviru rokova koje je Dom zadao. Čini se da su ponekad ta kašnjenja uzrokovana nemogućnošću pribavljanja relevantnih informacija odnosno dokumentacije od domaćih vlasti odnosno nekih ministarstava. Ovaj problem se očituje i u pogledu implementacije odluka Doma, iako je u posljednje vrijeme primjetno izvjesno poboljšanje. U godišnjem izvještaju od prošle godine, Dom je naglasio da nijedna odluka u JNA predmetima nije bila impementirana iako su prve od njih uručene još u novembru 1997. Nakon dugotrajnih pregovora između OHR-a i Federacije, OHR je konačno morao da nametne zakon da bi se ove odluke mogle implementirati. Zakon je donesen u julu 1999., te se čini da je proces implementacije započeo za one podnosioce prijava koji su se obratili Ministarstvu obrane. Dom je svjestan toga da se njegove odluke implementiraju od predmeta do predmeta i nakon jakog pritiska koji vrši međunarodna zajednica (pošto pristup u Vijeće Evrope djelomično zavisi o njihovoj implementaciji), a da se opšta pitanja ne rješavaju. Kada se iz neke odluke jasno vidi da kršenje ne pogađa samo nekog određenog podnosioca prijave već znatan broj pojedinaca, ništa se ne čini da bi se ispravilo to kršenje uopšte, već samo u tom određenom predmetu. Na primjer, u predmetu Zahirović, iako se gosp. Zahirović vratio u svoj prijašnji radni odnos kod svoga poslodavca, njegovi kolege (njih više od 50) se i dalje nalaze u istoj situaciji i moraju podnijeti prijavu Domu. U istom predmetu, nije reformisano funkcionisanje sudstva u Kantonu 10, za koje je Dom utvrdio da nije neovisno, što onda može prouzročiti podnošenje novih prijava.

Republika Srpska

Iako je gosp. Savić, Zastupnik Republike Srpske, ponovo naimenovan u novembru 1998., Dom je o tome obaviješten tek krajem januara 1999. Nije odgovoreno na brojne zahtjeve za pismena zapažanja koji su upućeni Vladi Republike Srpske tokom te godine, pa je Dom morao donositi odluke bez ovih zapažanja. Usprkos uvjeravanja vlasti Republike Srpske da će se uspostaviti ured kao što je to učinjeno u Federaciji, to nije urađeno do kraja 1999. Pošto je gosp. Savić radio sam, jasno je da nije imao vremena da pošalje zapažanja u svakom predmetu i u okviru rokova koje je Dom postavio. On je, ipak, prisustvovao svakoj javnoj raspravi koja se ticala Republike Srpske. Usprkos izvrsnoj saradnji koja je uspostavljena sa Zastupnikom Republike Srpske, Dom se ove godine ponovo suočio sa poteškoćom u predmetu Mahmutović da se nijedan od svjedoka (zvaničnika Opštine Prnjavor) pozvanih da se pojave na javnoj raspravi nije odazvao pozivu. Osim toga, u sličnom predmetu koji je uključivao vjersku diskriminaciju, vlasti nisu ispoštovale privremenu mjeru koju je Dom izdao, čime su pokazale da nisu voljne da u potpunosti poštuju odluke Doma. Iako je uopšteno došlo do izvjesnih poboljšanja u pogledu implementacije odluka u toku ove godine, očigledno je da još uvijek postoji aktivno odupiranje u odnosu na odluke za koje se smatra da će ih teško biti implementirati iz političkih razloga. Ovo je slučaj sa svim odlukama koje se tiču slobode vjeroispovijesti, a posebno sa odlukom u predmetu Islamska zajednica, koja je donijeta u junu 1999., a o kojoj je gradonačelnik Banja Luke javno izjavio da se odluke Doma neće implementirati. Visoki predstavnik ga je konačno smijenio u oktobru 1999., ali još uvijek nije postupljeno u skladu sa tom odlukom.