Predmet br.: CH/00/6444, CH/00/6506, CH/00/6511 i CH/00/6513
Podnosilac prijave: Neđo i Saveta TRKLJA, Envera-Vera ÐIKIĆ, Salko i Katarina OVČINA i Manojlo i Danica AVDALOVIĆ
Tužena strana: Bosna i Hercegovina
Datum uručenja: 10. maj 2002. godine

ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

Činjenice

Predmeti se tiču pokušaja sedam podnosilaca prijava da vrate u posjed stanove u općinama Mostar Zapad i Mostar Jugozapad. Svi podnosioci prijava su podnijeli svoje prijave CRPC-u, koji je donio odluke kojima se potvrđuje njihovo stanarsko pravo. Međutim, nadležni organi nisu izvršili te odluke.

Prihvatljivost

Pošto se od podnosilaca prijava ne može zahtijevati da iscrpe bilo koji daljnji domaći pravni lijek, Dom je prijave proglasio prihvatljivim.

Meritum

Diskriminacija

Na osnovu člana II(2)(b) Sporazuma o ljudskim pravima, Dom je razmatrao da li su podnosioci prijava diskriminisani u uživanju svojih prava. Po mišljenju Doma, nesporna politika vladajuće hrvatske stranke HDZ sprečavanja manjinskih povrataka i održavanja demografske "čistoće" u tri hrvatske općine sa većinskim hrvatskim stanovništvom, sama je po sebi predstavljala obrazac sistematske diskriminacije osoba bošnjačke i srpske nacionalnosti, kao i osobe iz miješanih brakova. Dom je, stoga, zaključio da su podnosioci prijava bili diskriminisani u uživanju svojih prava prema članovima 17 i 26 Ugovora, članovima 8 i 13 Konvencije i članu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Član 8 Konvencije

Podsjećajući na predmete Blentić protiv Republike Srpske i Ð.M. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Dom je naveo da član 8 može prouzrokovati pozitivne obaveze, koje su svojstvene efikasnom poštivanju prava zagarantovanih tim članom, i da se u ovom kontekstu mora uspostaviti pravična ravnoteža između opšteg javnog interesa i interesa ljudi na koje se odnosi. Dom je ustanovio da je pasivnost općinskih organa u odnosu na brojne zahtjeve podnosilaca prijava, koji su imali za cilj da im se omogući povratak u stanove, koji su nesporno njihovi, predstavlja nepoštivanje njihovog "doma" u smislu člana 8 stav 1. Po mišljenju Doma, tužena Strana nije učinila ništa da opravda takav nedostatak poštivanja, niti je Dom sam mogao naći takvo opravdanje. Dom je stoga zaključio da je došlo do povrede prava podnosilaca prijava i prema članu 8.

Član 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju

Dom je ustanovio da pozitivnim obavezama može biti obuhvaćena i odredba o neophodnoj pomoći za vraćanje imovine putem iseljenja. Dom je bio zabrinut zbog propusta organa da zaštite podnosioce prijava od nastavljenog nezakonitog korištenja njihove imovine u smislu prve rečenice prvog stava člana 1. Dom je ustanovio, u osnovi iz istih razloga koje je dao i u vezi sa članom 8 Konvencije, da ovaj propust organa da pomognu u vraćanju imovine podnosiocima prijava predstavlja povredu njihovih prava prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Član 13 Konvencije

Podsjećajući na odluku Galić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Dom je naveo da za primjenu člana 13 nije potrebno da podnosilac prijave dokaže stvarnu povredu nekog drugog prava po Konvenciji. Dovoljno je da podnosilac prijave ima uvjerljivu osnovu za tvrdnju da se takva povreda desila. Dom je dalje naveo da je jasno da su podnosioci prijava imali uvjerljivu osnovu za tvrdnju da su povrijeđena njihova prava te su, prema tome, imali pravo na efikasan pravni lijek s obzirom na te tvrdnje. Kako je Dom već ustanovio da podnosioci prijava nisu primili zadovoljavajući odgovor na svoje brojne zahtjeve i žalbe organima uprave; slijedilo je da, u tom pogledu, takođe postoji povreda člana 13 Konvencije posebno.

Pravni lijekovi

Dom je naredio Federaciji d odmah vrati podnosioce prijava u posjed njihovih stanova a u svakom slučaju najkasnije do 10. juna 2002. godine. Nadalje, Dom je naredio tuženoj Strani da isplati podnosiocima prijava iznose od 6.800 do 7.200 KM na ime kompenzacije za nematerijalnu štetu i nemogućnost korištenja njihovog doma. Pored toga, Dom je naredio Federaciji da isplati podnosiocima prijava u svakom registrovanom predmetu 200 KM za svaki naredni mjesec u kojem ostanu van svojih stanova počevši od maja 2002. godine do kraja mjeseca u kojem se vrate u posjed, a svaka od ovih mjesečnih isplata treba biti izvršena u roku od 30 dana od kraja mjeseca na koji se ta isplata odnosi. I na kraju, Dom je naredio Federaciji da preduzme sve potrebne mjere da osigura poštivanje i primjenu člana 18f. novog Zakona o napuštenoj imovini, koji propisuje krivičnu odgovornost administrativnih službenika koji vrše opstrukciju procesa povratka.

Odluka usvojena 10. maja 2002. godine
Odluka uručena 11. aprila 2002. godine


ODLUKA O ZAHTJEVU ZA PREISPITIVANJE

Tužena Strana je podnijela zahtjev za preispitivanje u kome je navela da: (a) iznos kompenzacije za nematerijalnu štetu nije bio u skladu sa prethodnim odlukama Doma; (b) da su naredbe koje se odnose na kompenzaciju podnosiocima prijava za nemogućnost korištenja njihovih domova bile u previsokom iznosu; i (c) da tužena Strana nije odgovorna za činjenicu da su oni izgubili posjed svojih stanova i za štetu nanesenu podnosiocima prijava. Dom je naveo da tužena Strana nije dala nikakve osnove o tome zašto bi pitanja iz zahtjeva za preispitivanje pokretala "ozbiljna pitanja koja se tiču tumačenja ili primjene Sporazuma ili ozbiljna pitanja od opšteg značaja". Kako zahtjev za preispitivanje nije ispunio prvi od dva uslova sadržana u pravilu 64(2) Pravila procedure, Dom je odlučio da odbije zahtjev za preispitivanje.

Odluka usvojena 5. jula 2002. godine