Predmet br.: CH/99/1900 i CH/99/1901
Podnosilac prijave: D.Š. i N.Š.
Tužena strana: Federacija Bosne i Hercegovine
Datum uručenja: 12. april 2002. godine

ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

Činjenice

Dana 23. septembra 1995. godine, podnosioce prijava, oficire Vojske Republike Srpske, uhapsili su i pritvorili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Držani su u pritvoru kao ratni zarobljenici do 4. avgusta 1997. godine kada su pušteni na slobodu. Podnosioci prijava su naveli da su u toku pritvora bili ozbiljno i u više navrata maltretirani. Predmete je Domu proslijedio Ombudsman 13. aprila 1999. godine, nakon što je propao pokušaj za prijateljsko rješenje koji je pokrenuo Ombudsman.

Prihvatljivost

Dom je podsjetio da nije nadležan ratione temporis da ispituje navodne povrede koje su se dogodile prije 14. decembra 1995. godine. Dom je zaključio da nema nadležnost da ispita hapšenje i pritvor podnosilaca prijava prije 14. decembra 1995. godine, ali da može ispitati povrede njihovih prava koje su se odigrale u periodu od 14. decembra 1995. godine pa do puštanja iz pritvora 4. avgusta 1997. godine. Priznajući da su podnosioci prijava po Zakonu o krivičnom postupku na raspolaganju imali domaći pravni lijek za traženje naknade za bespravni pritvor, Dom je zapazio da tužena Strana nije dokazala da je ovaj pravni lijek djelotvoran niti je pokazala da je bio uspješno korišten u prošlosti. Pošto nije bilo dokaza da su raspoloživi pravni lijekovi djelotvorni, Dom je odbio da proglasi predmete neprihvatljivima zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Primjenjujući pravilo šest mjeseci, Dom je proglasio prihvatljivim dijelove žalbi podnosilaca prijava koje je pokrenuo Ombudsman u okviru roka od šest mjeseci. Međutim, on je utvrdio da su žalbe po članovima 3, 8, 9, 12 i 13 Konvencije neprihvatljive pošto nisu predočene u prvobitnoj prijavi pred Ombudsmanom već su uvrštene u prijavu kasnije, više od godinu dana nakon što su se odigrale povrede.

Meritum

Član 5 Konvencije

Dom je zapazio da se žalbe podnosilaca prijava moraju razmotriti u kontekstu njihovog statusa ratnih zarobljenika kao i u kontekstu člana IX Aneksa 1A Opšteg okvirnog sporazuma kojim se reguliše postupanje prema ratnim zarobljenicima. Dom je primijetio i to da su podnosioci prijava ostali u pritvoru znatno duže nego drugi ratni zarobljenici u njihovom kampu, da njihova imena nisu bila na spiskovima ratnih zarobljenika te da su bili sakriveni od odgovarajućih organa vlasti. Iako je pritvor mogao biti opravdan u periodu neposredno nakon završetka neprijateljstava zbog ratnih okolnosti, on nije bio opravdan u tako dugom periodu. Dom je smatrao da pritvor podnosilaca prijava od početka marta 1996. godine do 4. avgusta 1997. godine predstavlja povredu njihovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, zagarantovano članom 5 stav 1 Konvencije, čime je Federacija Bosne i Hercegovine povrijedila član I Sporazuma. Dom je pritom smatrao da nije potrebno ispitati da li su podnosioci prijava bili diskriminisani u uživanju prava zagarantovanih članom 5 Konvencije.

Pravni lijekovi

Dom je naredio Federaciji Bosne i Hercegovine da svakom podnosiocu prijave isplati iznos od po 25.000 KM, kao kompenzaciju za nematerijalnu štetu.

Odluka usvojena 6. marta 2002. godine
Odluka uručena 12. aprila 2002. godine


ODLUKA O ZAHTJEVU ZA PREISPITIVANJE

Tužena Strana je podnijela zahtjev za preispitivanje u kojem se žalila da iznos kompnezacije dosuđen za nematerijalnu štetu nije proporcionalan iznosu kompenzacije dosuđenom u drugim sličnim ranijim odlukama Doma. Dom je zaključio da prigovor tužene Strane ne pokreće ozbiljna pitanja koja se tiču tumačenja ili primjene Sporazuma o ljudskim pravima ili ozbiljno pitanje od opšteg značaja. Pritom, Dom je zaključio da sveukupna situacija ne opravdava preispitivanje odluke. Pošto zahtjev nije ispunio uslove sadržane u pravilu 64(2) Pravila procedure Doma, Dom je odlučio da odbije zahtjev za preispitivanje.


Odluka usvojena 6. juna 2002. godine