|
Predmet
br.: CH/01/7488
Podnosilac prijave: Vlatko BUZUK
Tužena strana: Federacija Bosne i Hercegovine
Datum uručenja: 5. juli 2002. godine
ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU
Činjenice
Podnositelj prijave je državljanin Bosne i Hercegovine
hrvatske nacionalnosti. Tijekom oružanog sukoba bio je član
Hrvatskog vijeća obrane Srednje Bosne za Kreševo. On je 1.
septembra/rujna 2000. godine uhićen zbog kaznenih djela
genocida i ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. U
optužnici protiv njega je navedeno da je tijekom 1993. godine
učestvovao u etničkom čišćenju, zastrašivanju, progonu,
zlostavljanju, pljački imovine, odvođenju na prisilni rad,
uzimanju talaca i protupravnom zatvaranju Bošnjaka. Zadržan je
u pritvoru do 17. januara/siječnja 2002. godine kada je
oslobođen svih optužbi i pušten na slobodu.
Prihvatljivost
Dom je proglasio prijavu neprihvatljivom kao očito
neutemeljenom u svezi sa žalbenim navodima prema članku 7 i 17
Konvencije, članku 2 Protokola br. 7 uz Konvenciju i u vezi sa
navodnom diskriminacijom.
Glede članka 7 Konvencije (nullum crimen sine lege, nulla
poena sine lege), Dom je zapazio da djela za koja je
podnositelju prijave suđeno predstavljaju kaznena djela prema
domaćem zakonu, a štaviše, podnositelj prijave je oslobođen
svih optužbi.
U svezi sa člankom 17 Konvencije (zloporaba ovlasti), Dom je
utvrdio da podnositelj prijave nije potkrijepio svoje navode o
zloporabi ovlasti.
Glede prava na žalbu u kaznenoj stvari prema članku 2
Protokola br. 7 uz Konvenciju, Dom je zapazio da je
podnositelj prijave oslobođen svih optužbi.
U svezi sa žalbenim navodima o diskriminaciji, Dom je utvrdio
da činjenice u ovom predmetu ne ukazuju da je podnositelj
prijave bio žrtva diskriminacije po bilo kom od temelja
navedenih u članku II stavak (2)(b) Sporazuma.
Glede žalbenog navoda da je došlo do povrede prava
podnositelja prijave prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim
pravima, Dom je zaključio da nije nadležan razmatrati navode o
povredama odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Iz navedenog proizilazi da je ovaj dio prijave nespojiv
ratione materiae sa odredbama Sporazuma o ljudskim pravima.
Dom je smatrao da nikakve druge osnove za neprihvatljivost
nisu utvrđene. Sukladno tomu, Dom je proglasio prijavu
prihvatljivom u dijelu koji se odnosi na navodne povrede
članaka 5, 6, 9 i 13 Konvencije.
Meritum
Članak 5 Konvencije
Dom je utvrdio da je pritvor podnositelja prijave bio zakonit,
jer je ispoštovano pravilo šestomjesečnoga roka prema domaćem
zakonu (glede duljine trajanja istražnog pritvora prije
podizanja optužnice), kao i stoga što su ispoštovana Pravila
puta, pošto je tužena Strana djelovala prema ovlastima
tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Stoga je Dom zaključio da nije došlo do kršenja članka 5,
stavak 1 Konvencije.
U svezi sa navodnom povredom članka 5, stavak 2, Dom je
utvrdio da je podnositelj prijave dobio relevantne informacije
kako bi mogao osporiti zakonitost pritvora. Stoga, Dom je
našao da u periodu od uhićenja podnositelja prijave pa do
podizanja optužnice nije došlo do povrede.
Dom je, osim toga, smatrao da istražni sudac nije bio "sudac
ili zakonom ovlaštena službena osoba za vršenje sudske vlasti"
u svrhu članka 5, stavak 3, te da je trajanje pritvora
podnositelja prijave od 1. septembra/ rujna 2000. do puštanja
na slobodu 17. januara/siječnja 2002. godine prekoračilo
granice razumnog. Temeljem navedenog, Dom je zaključio da je
tužena Strana prekršila prava podnositelja prijave zajamčena
člankom 5 stavak 3 Konvencije.
Članak 6 Konvencije
U odnosu na članak 6, stavak 1, Dom je utvrdio da nije došlo
do kršenja zahtjeva razumnog roka. Međutim, Dom je utvrdio da
je zanemarivanje odredbi Zakona o kaznenom postupku istražnog
suca i njegovim odbijanjem zahtijeva podnositelja prijave da
mu se da prilika da dokaže svoju nedužnost u istražnoj fazi
postupka je povrijeđen princip jednakosti stranaka prema
članku 6 stavak 1 Konvencije. Ova povreda glede pravičnosti u
istražnoj fazi postupka nije u dovoljnoj mjeri ispravljena
oslobađanjem podnositelja prijave svih optužbi.
Temeljem navedenoga, Dom nalazi da je podnositelj prijave
propustio dati bilo kakve osnove za kršenje članka 6 stavak
3(a). Dom nalazi da je optužnica od 16. maja/svibnja 2001.
godine bila dovoljno jasna i detaljna po svojoj prirodi kako
bi omogućila podnositelju prijave pripremu obrane od optužbi,
od kojih je nakon toga oslobođen.
Članak 9 Konvencije
Podnositelj prijave se žalio da mu je povrijeđeno pravo na
slobodu vjere odbijanjem da mu se omogući pristup katoličkom
svećeniku po svom izboru tokom Uskršnjih blagdana 2001.
godine. Dom je utvrdio da je obveza tužene Strane bila da
osigura podnositelju prijave katoličkog svećenika i da ne
nametne ograničenja koja bi bila u suprotnosti sa člankom 9
stavak 2. Zaključio je da prema Konvenciji ne postoji pravo na
pristup svećeniku po svom izboru. Dom je, prema tome, našao da
je uplitanje u prava podnositelja prijave bilo proporcionalno
željenim ciljevima i, stoga nije predstavljalo kršenje prava
podnositelja prijave na slobodu ispovijedanja vjere prema
članku 9 Konvencije.
Članak 13 Konvencije
Kako je utvrdio povrede članaka 5, 6 i 9 Konvencije, Dom je
smatrao da nije neophodno posebno ispitati žalbeni navod prema
članku 13.
Pravni lijekovi
Dom je naložio Federaciji Bosne i Hercegovine da podnositelju
prijave isplati iznos od 5.000 KM na ime naknade za
nematerijalnu štetu i iznos od 1.800 KM na ime naknade za
troškove i izdatke postupka.
Odluka usvojena 3. jula/srpnja 2002.
Odluka uručena 5. jula/srpnja 2002.
|
