Predmet br.: CH/01/7952
Podnosilac prijave: Suada SELIMOVIĆ i 7 drugih
Tužena strana: Federacija Bosne i Hercegovine
Datum uručenja: 11. januar 2002. godine

ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

Činjenice

Podnosioci prijava su osam bivših sudija Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine čiji je petogodišnji mandat istekao 2001. godine. Rođeni su između 1933. i 1937. godine što ih čini podobnim za ponovno imenovanje jer sudije u Federaciji mogu nastaviti sa službom do starosne dobi od 70 godina, kad je obavezno penzionisanje. Predmet se odnosi na odluku Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine da ne potvrdi njihovo imenovanje na poziciju sudija Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine po prijedlogu predsjednika Federacije. Podnosioci prijave navode da je starosna dob bila odlučujući faktor pri odbijanju njihovog imenovanja. Oni tvrde odluka Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine predstavlja diskriminaciju na starosnoj osnovi u uživanju prava na javnu službu, čime je prekršen član 25(c) Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima (u daljem tekstu: MUGPP) u vezi sa članom II(2)(b) Sporazuma o ljudskim pravima.

Prihvatljivost

Tužena Strana nije istakla prigovor na prihvatljivost prijava i, ustvari, ukazala je da je sklona da vjeruje da su podnosioci prijava bili diskriminisani. Nalazeći da nije bilo djelotvornih pravnih lijekova dostupnih podnosiocima prijave, tako da pitanje neiscrpljivanja nije pokrenuto, Dom je proglasio prijavu prihvatljivom.

Meritum

Član 25(c) MUGPP

Primjenjujući trostepenu analizu tvrdnje da je došlo do diskriminacije, Dom je prvo ustanovio da je starosna dob zabranjena osnova diskriminacije koja je pokrivena "drugim statusom" prema članu 2(1) MUGPP.

Drugo, Dom je ustanovio da su podnosioci prijave zaista bili podvrgnuti različitom postupanju na osnovu starosne dobi. U ovu svrhu, Dom je pregledao transkript zasjedanja Doma naroda, na kojem izglasano imenovanje podnosilaca prijave. Dom je ustanovio da su govornici i Hrvatskog i Bošnjačkog kluba u Domu naroda izjavili da sudije starije od 65 godina ne bi trebalo ponovo imenovati. Ove izjave, skupa da činjenicom da su svi, osim jednog podnosioca prijave, imali 65 i više godina, a nijedan od sudija čije je imenovanje potvrđeno nije imao 65 godina ili više, dovele su Dom do zaključka da su godine podnosilaca prijava bile razlog za odbijanje njihovog ponovnog imenovanja.

Treće, Dom je ispitao da li je različito postupanje imalo razumno i objektivno opravdanje, da li se slijedio legitiman cilj i da li su upotrijebljena sredstva i traženi ciljevi bili u proporcionalnom odnosu. Dom je zapazio da je u diskusiji u Domu naroda izjavljeno da sudovi Federacije Bosne i Hercegovine nisu radili na zadovoljavajući način i da bi se obnovom sastava Vrhovnog suda moglo unaprijediti njegovo funkcionisanje. Dom je ustanovio da je ovo bio opravdan cilj Doma naroda. Međutim, Dom je zapazio da se insistiranjem na "starosnoj strukturi", umjesto pristupa zasnovanog na procjeni sposobnosti, ističe neopravdanost izabranog kriterijuma. Dom je utvrdio da Dom naroda nije uspostavio razuman odnos proporcionalnosti između željenog cilja i usvojenih sredstava te je zaključio da su podnosioci prijava diskriminisani u uživanju prava na pristup javnoj službi u svojoj zemlji, po opštim uslovima jednakosti.

Pravni lijekovi

Dom je naredio Federaciji Bosne i Hercegovine da uvrsti podnosioce prijava u sadašnji izborni krug popunjavanja upražnjenih radnih mjesta u Vrhovnom sudu, a da se od njih ne traži da se ponovo prijavljuju ili da ponovo idu na razgovor za posao. Dom je odbio zahtjeve podnosilaca prijave za novčanu kompenzaciju zbog toga što zaključak o diskriminaci predstavlja dovoljnu kompenzaciiju za moralnu štetu koju su podnosioci prijava pretrpili.

Izdvojena mišljenja

Gosp. Rona Aybay, kojem su se pridružili gđa Michele PICARD te gospoda Dietrich RAUSHNING i Viktor MASENKO-MAVI, djelimično se ne slaže i smatra da Dom nije trebao ustanoviti povredu člana 25(c) MUGPP. Gosp. Aybay uvjerava da je pitanje da li neke imenovane sudije, koji su određene starosne dobi i čije imenovanje jeste ili nije trebao potvrditi Dom naroda, van kritičkog preispitivanja bilo kojeg suda ukoliko nema ozbiljnih proceduralnih grešaka u postupku glasanja. Dolazeći do ovog zaključka, gosp. Aybay je zapazio da znatan broj članova Doma naroda nije učestvovao u odlučivanju, da se pojedinačni motivi svih onih koji su glasali protiv podnosilaca prijava ne mogu utvrditi, te da odluke članova parlamentarnog tijela ne treba pažljivo ispitivati ili podvrgavati vanjskim pritiscima.

U svom izdvojenom mišljenju, gosp. Viktor Masenko-Mavi, kojem se pridružio gosp. Dietrich Rauschning, uvjerava da član 25(c) ne daje pravo na određeno radno mjesto. On je ukazao da podnosioci prijave nisu lišeni pristupa državnoj službi već im je bilo dopušteno da učestvuju u izbornom postupku do njegovog posljednjeg stepena. Gosp. Masenko-Mavi uvjerava, da je Dom naroda, u toku ovog posljednjeg stepena, ispravno iskoristio svoje zakonodavno diskreciono pravo da imenuje druge kandidate sa kvalifikacijama i starosnoj dobi koje više odgovaraju.

Gosp. Mehmed Deković je takođe izdvojio svoje mišljenje iz zaključka Doma da je zaključak o diskriminaciji dovoljan da se ispravi moralna šteta koja je proistekla iz povrede. Gosp. Deković je umjesto toga zaključio da je novčana kompenzacija odgovarajuća.

U četvrtom izdvojenom mišljenju, gosp. Andrew Grotrian, kojem se pridružio i gosp. Jakob Möller, izrazio je gledište da je Dom naroda imao pravo da zauzme stav da je nametanje starosnog praga način da se u sastav Vrhovnog suda uvedu svježe snage. Moguće je da je takav pristup bio prihvatljiviji u odnosu na alternativu koju je sugerisala većina, a to je procjena obavljanja sudijske funkcije pojedinačnih kandidata... Gosp. Grotrian nije smatrao da je parlamentarno tijelo, kao što je Dom naroda, dobro opremljeno da bi sprovelo takvu procjenu koja može nositi rizik neprihvatljivog političkog uplitanja u pravosuđe. Prema tome, on nije bio zadovoljan sa zaključkom da je Dom naroda izašao van slobode odlučivanja tako da on tu ne nalazi povredu Sporazuma.

Odluka usvojena 8. januara 2002. godine
Odluka uručena 11. januara 2002. godine