I UVOD

Godina 2001. bila je vrlo produktivna u pogledu rada Doma za ljudska prava. Dom je za 11 sjednica koje je održao u toku godine donio 358 odluka od kojih su 31 suštinske odluke o prihvatljivosti i meritumu i 3 odluke o preispitivanju. Predmeti u kojima su odluke donesene odnose se na imovinska pitanja, diskriminaciju pri zapošljavanju, vjersku diskriminaciju, dužinu postupka, neizvršavanje sudskih odluka, pravično suđenje, eksproprijaciju, nestala lica i loše postupanje prema zatočenima. U osam predmeta, koji uključuju gotovo 100 podnosilaca prijava, održano je sedam javnih rasprava u toku kojih su saslušani svjedoci i predočeni dokazi. U odnosu na prethodnu godinu registrovano je nešto manje prijava, ali Dom je još uvijek svakog mjeseca u prosjeku primao 150 prijava.

Broj predmeta stalno se povećava tako da je na kraju 2001. godine broj registrovanih prijava dostigao brojku od 8.481. Ovaj broj se dramatično
povećao u toku prva četiri mjeseca 2002. godine tako da je krajem aprila dostigao brojku od 10.390. U prosjeku, Dom donosi oko 35 odluka na svakom svom mjesečnom zasjedanju koje traje jednu sedmicu. Nažalost, sa trenutnim sredstvima nije moguće premostiti ogromni procjep između primljenih prijava i odluka koje se donose svakog mjeseca. Ipak, statistika ne odražava stvarno stanje u potpunosti. Vjerovatna sudbina nekoliko hiljada prijava su "standardne" odluke o brisanju ili neprihvatljivosti zbog toga što je stvar već rješena, tj. zbog napretka u procesu povratka izbjeglica, ili zato što je Dom već citirao zakone u vodećoj odluci koja se bavi istim pitanjem, ili radi očiglednog propusta da se iskoriste domaći pravni lijekovi ili zbog očigledne neosnovanosti predmeta. Međutim, da ne bi trošio oskudna sredstva pri odlučivanju u ovakvim predmetima, Dom je svjesno odlučio dati prioritet predmetima u kojima se žalbeni navodi odnose na diskriminaciju i druge ozbiljne povrede ljudskih prava kao što su nezakonito zatvaranje ili povrede principa pravičnog suđenja, kao i predmetima koji mogu poslužiti kao presedan ili su od posebnog značaja za unapređenje vladavine zakona u Bosni i Hercegovini.

Ovako veliki broj prijava Domu posljedica je nekoliko faktora: zapaženo je da su domaći sudovi nedjelotvorni i pristrasni kada se bave predmetima koji uključuju osobe koje ne pripadaju većinskoj grupi; priznato je da je Dom efikasan i nepristrasan sud čije se naredbe poštuju, iako pod pritiskom međunarodne zajednice; a postupak podnošenja prijave Domu ne uključuje nikakve troškove, kao što su advokatski honorar ili sudski troškovi. Ustvari, dok se tekuća reforma sudstva konačno ne završi, Dom će i dalje biti smatran osnovnim garantom nepristrasnog i nezavisnog rješavanja povreda ljudskih prava.

Za sudski sistem Federacije 2001. godina je bila posebno teška, Ustavni sud Federacije veći dio godine nije funkcionirao, a Vrhovni sud je u posljednja četiri mjeseca 2001. godine ostao bez polovine svojih članova. Kako se godina bližila kraju bilo je sve više poteškoća u odnosima između Federacije i Doma. Zastupnik Federacije je u medijima oštro kritikovala određene odluke Doma, pokušavajući na taj način da Dom uvuče u domaću političku arenu. Ovakav način ponašanja od strane izvršnog ogranka vlasti veoma je neuobičajen u demokratskim društvima i to je još jedna naznaka hitne potrebe da se ojačaju sudske institucije.

Uglavnom je međunarodna zajednica ta koja je odgovorna za napredak koji je tokom godina postignut u pogledu stepena poštivanja odluka od strane organa vlasti, s obzirom da Aneks 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma ne sadrži prisilni mehanizam koji bi osigurao da odluke Doma budu ispoštovane. Federacija nastavlja prema cilju potpunog poštivanja odluka, mada neke posebne naredbe jos uvijek ignoriše. Republika Srpska odluke Doma i dalje izvršava uz velike poteškoće i uglavnom pod pritiskom međunarodne zajednice. Što se tiče Države, poštivanje odluka Doma ne postoji, mada joj je naređeno da preduzme pozitivne radnje samo u nekoliko predmeta zbog njene ograničene nadležnosti.

Finansijski, Dom je, kao i svih prethodnih godina, mogao da funkcionira uglavnom zahvaljujući prilozima međunarodne zajednice. Država, uprkos njenoj obavezi prema Aneksu 6, nije mogla tokom cijele godine izdvojiti više od 100.000 KM za rad Doma.

Dom ima mandat koji ističe krajem 2003. godine. Imajući ovo na umu, Dom će svoja sredstva koncentrisati tako da obezbijedi da preostali predmeti koje rješava budu takvi predmeti koji će imati najveći uticaj na zaštitu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.