IX PREDMETI PRED DOMOM U 2001. GODINI

Namjera ovog dijela izvještaja je da pruži širu sliku rada Doma tokom godine, te da istakne glavne tokove kojima se razvijala njegova praksa. Spisak svih odluka koje je Dom tokom godine donio o prihvatljivosti ili meritumu, zahtjevima za preispitivanje, brisanju predmeta i odlukama o preispitivanju uključen je u Izvještaj kao Aneks F. Kratki sadržaji odabranih odluka o meritumu predmeta, uključeni su kao Aneks G. Potpuni tekstovi svih odluka o meritumu, kao i izbor odluka o prihvatljivosti nalaze se u dva dopunska sveska sa odlukama (januar-juni 2001. i juli-decembar 2001.). Kopije odluka Doma mogu se dobiti na zahtjev u Sekretarijatu.

1. Privremene mjere

Clanom X, stav I Aneksa 6 Domu se daje ovlašćenje da naređuje privremene mjere. Ovo se može učiniti u bilo kojoj fazi postupka. Govoreći općenito, Dom će narediti privremenu mjeru samo ako postoji prima facie naznaka da je povrijeđeno neko od zaštićenih prava ili da postoji opasnost da će ono biti povrijeđeno, odnosno ako se čini vjerovatnim da će podnosilac prijave pretrpjeti ozbiljnu ili nenadoknadivu štetu ako takva naredba ne bude izdata. Takve se naredbe najčešće koriste da bi se sačuvao status quo dok Dom ne odluci o predmetu i one su pravno obavezujuće. Prema članu XI, stav I (b) Aneksa 6, Dom ima i posebno ovlašćenje da naredbu za privremene mjere uvrsti u svoju konačnu odluku o meritumu predmeta. Ovo ovlašćenje se može koristiti radi regulisanja položaja strana prije nego što odluka postane konačna i obavezujuća ili do potpunog izvršenja odluke.

Dom je i tokom ove godine primio znatan broj zahtjeva za privremene mjere, posebno u predmetima sa stambenom problematikom gdje je podnosiocu prijave prijetila deložacija. Nakon izmjena u stambenim zakonima, a posebno nakon ukidanja zakonodavstva o napuštenoj imovini, većina takvih zahtjeva je odbijena. Mnogi od tih zahtjeva odnose se na zakonite deložacije naređene da bi se omogućio povratak predratnom korisniku imovine. U takvim predmetima naredba za privremenu mjeru izdaje se samo u vanrednim okolnostima. Međutim, svi predmeti koji sadrže takve zahtjeve razmatraju se prioritetno u skladu sa članom VIII, stav 2(f) Aneksa 6.

2. Pitanja prihvatljivosti

Kada se predmet nađe pred njim, Dom mora odlučiti da li će ga prihvatiti, uzimajući u obzir kriterije prihvatljivosti sadržane u članu VIII, stav 2 Aneksa 6. Glavni kriteriji odnose se na: iscrpljivanje djelotvornih domaćih pravnih lijekova; podnosenje prijave u roku od šest mjeseci od donosenja konačne odluke u domaćem postupku; da li je prijava spojiva sa Aneksom 6, te da li je očigledno neosnovana. Ove su odredbe slične, ali ne i identične, odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima u pogledu prihvatljivosti prijava upućenih Evropskom sudu za ljudska prava.

U svim predmetima (osim onih koje podnese Strana potpisnica Sprazuma iz Aneksa 6) Dom vrši prethodno ispitivanje prihvatljivosti prijave prije nego što odluči o daljoj proceduri. On može u toj fazi odbaciti prijavu kao neprihvatljivu, bez prosljeđivanja predmeta tuženoj Strani. Međutim, ako proslijedi predmet tuženoj Strani za zapažanja, Dom očekuje od Strane o kojoj se radi da u svojim pismenim zapažanjima iznese sve prigovore koje ima u pogledu prihvatljivosti predmeta, te ukoliko to propusti neće moći iznijeti te prigovore u kasnijoj fazi postupka.

Tokom ove godine donesen je značajan broj odluka o pitanjima prihvatljivosti u kojima je razmatran obim odgovornosti Strana prema Sporazumu. U predmetu Zornić (predmet br. CH/99/1961) podnosilac prijave se žalila da se ne može vratiti u posjed stana koji se nalazi u zoni Dobrinje o čijem su se statusu sporile Federacija i Republika Srpska. Zona je bila pod de facto kontrolom Republike Srpske, ali je Federacija tvrdila da je ona de jure dio teritorije Federacije. Postavilo se pitanje da li je Republika Srpska odgovorna za stvari na koje su se odnosili žalbeni navodi. Slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava Dom je smatrao da odgovornost Strane može biti uključena aktima njenih organa vlasti koji djeluju izvan njenih vlastitih granica. U skladu s tim, bez obzira na to da li se predmetna zona nalazi unutar teritorije Republike Srpske ili ne, njena je odgovornost bila uključena stvarnom okupacijom te zone. Predmet Spahalić i drugi (predmet br. CH/00/4116 et al.) ticao se između ostaloga stambene problematike u Distriktu Brčko. Dom je smatrao da je Republika Srpska bila odgovorna za to do 19. septembra 2000. godine, kada su Strane potpisale Memorandum o razumijevanju kojim se odgovornost za to prenosi na organe vlasti Distrikta. Nakon toga, odgovornost je prešla na Bosnu i Hercegovinu.

U predmetu Miholić i drugi (predmet br. CH/97/60 et al.) postavilo se pitanje da li se Federacija može smatrati odgovornom za zakonodavstvo nametnuto odlukom Visokog predstavnika. Podnosioci prijave su se žalili da ih je to spriječilo da uknjiže svoje vlasništvo nad stanovima i da se vrate u posjed istih koje su otkupili od Jugoslovenske narodne armije (JNA). Oni su tvrdili da je ova situacija posljedica primjene amandmana na zakon koji je nametnuo Visoki predstavnik. Federacija je istakla da je Dom ranije proglasio neprihvatljivim, zbog nespojivosti sa Sporazumom ratione personae, žalbene navode u vezi odluka Visokog predstavnika o takvim stvarima kao što je smjenjivanje zvaničnika sa položaja. Federacija je ustvrdila da Dom treba tako postupiti i u ovom predmetu. Dom je, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, smatrao da Visoki predstavnik kada donosi zakone djeluje umjesto domaćih organa vlasti. Zakon koji je on donio imao je status zakona Federacije kako po obliku tako i po suštini, te da je Federacija odgovarajuća tužena Strana u ovom predmetu.

3. Brisanje itd.

Dom je nastavio sa čestom upotrebom svojih ovlasti prema članu VIII, stav 3 Aneksa 6. Prema toj odredbi Dom može prekinuti razmatranje, odbaciti ili brisati prijavu na osnovu toga što podnosilac prijave ne želi nastaviti sa predmetom, što je stvar riješena ili što iz bilo kojeg drugog razloga više nije opravdano nastaviti sa razmatranjem prijave. Dom može donijeti takvu odluku samo ako se uvjeri da je to u skladu sa ciljem poštivanja ljudskih prava. Tokom godine donijeto je 96 odluka o brisanju. Takve se odluke najčešće zasnivaju na tome što je podnosilac prijave povukao predmet ili što je propustio da odgovori na saopštenja Doma, što je dovelo do zaključka da podnosilac prijave ne namjerava da nastavi postupak u predmetu ili je predmet riješen odnosno što je postignut prvenstveni cilj podnosioca prijave (kao sto je povrat imovine).

4. Pitanja koja se postavljaju u meritumu

Dom i dalje rješava veliki broj različitih predmeta. Slijedi kratki pregled izabranih materija od većeg značaja kojima se Dom bavio.

a) Imovinska i stambena problematika

Kao i proteklih godina Dom je obradio znatan broj predmeta koji se odnose na stambenu problematiku. S jedne strane primljeni su brojni predmeti privremenih korisnika kojima prijeti deložacija, a sa druge strane od osoba koje su se žalile da se ne mogu vratiti u posjed svoje imovine. U većini predmeta, ako nije bilo nikakvih izuzetnih okolnosti, Dom je žalbene navode prve kategorije odbacivao kao očigledno neosnovane tamo gdje se činilo da su domaći organi vlasti djelovali u skladu sa zakonom radi vraćanja u posjed prijeratnog korisnika. Sto se tiče druge kategorije, Dom je često nalazio povrede Sporazuma nastale zbog propusta domaćih organa vlasti da ispoštuju rokove i druge zakonske obaveze u odnosu na vraćanje u posjed prijeratnih korisnika, uključujući posebno neizvršavanje odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ustanovljene prema Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma.

U jednom predmetu u kojem je tokom ove godine donesena odluka, Miholić i drugi (predmet br. CH/97/60 et al.) radilo se o mjerama koje je Federacija poduzela nakon ranijih odluka o poništenju prodaje JNA stanova. Podnosioci prijava su se žalili da nisu mogli uknjižiti svoje vlasništvo niti se vratiti u posjed stanova koje su otkupili od JNA. Njihovi ugovori o kupoprodaji poništeni su zakonodavstvom koje je donijeto 1995. godine. U predmetu Medan i drugi (predmet br. CH/96/3 et al., odluka od 3. novembra 1997. godine, Odluke mart - decembar 1997.) Dom je smatrao da je predmetno zakonodavstvo povrijedilo prava podnosilaca prijava iz člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Nakon odluke Medan doneseni su zakoni koji su omogućili većini osoba čiji su kupoprodajni ugovori bili poništeni zakonima iz 1995. godine da se uknjiže kao vlasnici i da se vrate u posjed predmetnih stanova. Međutim, osobe izvjesnih kategorija, uključujući podnosioce prijava u predmetu Miholić, nisu bile obuhvaćene tim pravima. U suštini je zakonodavstvo, onako kako je primjenjivano, isključivalo osobe koje nisu bili državljani Bosne i Hercegovine na dan 30. aprila 1991. godine, a bili su na taj datum u aktivnoj službi JNA, a takođe je isključivalo osobe koje su bile u aktivnoj vojnoj službi bilo kojih oružanih snaga izvan Bosne i Hercegovine nakon decembra 1995. godine. Nakon javne rasprave, te nakon razmatranja podnesaka OHR-a i UNHCR-a kao amicus curiae, Dom je smatrao da je bilo povrijeđeno pravo podnosilaca prijava na mirno uživanje posjeda prema članu 1 Protokola br. 1, a da su takođe bili i diskriminirani.

Jedan drugi predmet, Ubović i drugi (predmet br. CH/99/2425 et al.) odnosio se na pokušaje podnosilaca prijava da povrate imovinu koja se nalazi u zoni Glamoča, koja je bila određena za vojni poligon Vojske Federacije. Dom je našao da su neki od podnosilaca prijava bili de facto lišeni izvjesne imovine, jer je Federacija ušla u posjed iste i izvodila na njoj različite radove. U pogledu neke druge imovine Dom je našao da, iako podnosioci prijava nisu bili lišeni imovine, postojalo je uplitanje u njihovo pravo na mirno uživanje posjeda kao rezultat odluka kojima se proglašava opći interes za eksproprijaciju i dopušta Ministarstvu obrane da uđe u posjed. Ovim je odlukama u praksi u znatnoj mjeri onemogućeno podnosiocima prijava da koriste i raspolažu svojom imovinom. Pošto organi vlasti nisu postupili u skladu sa proceduralnim zahtjevima domaćeg zakona niti u jednom od ovih predmeta, Dom je našao da se uplitanja u prava podnosilaca prijava prema članu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju ne mogu opravdati, te da je ova odredba bila povrijeđena. Dom je tako našao da su bila povrijeđena i prava nekih od podnosilaca prijava na poštivanje njihovih domova, prema članu 8 Konvencije.

b) Pitanja u vezi radnog odnosa

Dom je tokom godine rješavao znatan broj predmeta koji se odnose na radni odnos. U Evropskoj konvenciji nema prava kojim se garantuje zaposlenje, te se, govoreći opcenito, Dom može baviti samo onim žalbenim navodima koji se odnose na oduzimanje posla ili odbijanje da se neko zaposli ako je navedeno da je postojala diskriminacija suprotna članu II, stav (2)(b) Aneksa 6 u vezi sa nekom od odredbi koje se odnose na zaposlenje u drugim poveljama na koje se poziva u Aneksu 6. Predmeti u kojima je podnosilac prijave naveo povredu prava iz radnog odnosa, ali nije naveo diskriminaciju ili je nije dovoljno potkrijepio, često su bili proglašeni neprihvatljivim.

U nekim predmetima se usprkos tome mogu postaviti pitanja iz Evropske konvencije. Kada, npr., neki pojedinac bude lišen svoga ugovornog prava na placu može se postaviti pitanje prema pravu na imovinu koje je zastićeno članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Dom je našao povredu ove odredbe u predmetu Softić (predmet br. CH/97/76). Pitanja su bila pokrenuta i u pogledu sudskih postupaka vezanih za materiju iz radnog odnosa, posebno u odnosu na pravo na pristup sudu u parničnim postupcima, kao i u vezi odlučivanja o predmetima u okviru "razumnog roka" prema članu 6 Evropske konvencije.

Jedan od predmeta u kojima je Dom tokom ove godine donio odluku, Kajtaz i drugi (predmet br. CH/98/1309 et al.) odnosio se na postupak imenovanja u jednom ministarstvu Države Bosne i Hercegovine. Svih devet podnosilaca prijava je bilo u radnom odnosu u Ministarstvu pravde i opšte uprave Republike Bosne i Hercegovine. Nakon osnivanja novog Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Drzave u decembru 1997. godine, podnosioci prijava su nastavili raditi u novom Ministarstvu. Neki od uposlenika starog Ministarstva bili su formalno postavljeni u novo Ministarstvo, no podnosioci prijava nisu, tako da su konačno, 1999. godine, bili otpušteni. Jedan od faktora koji su uzeti u obzir kod odlučivanja koji će radnici biti postavljeni u novo Ministarstvo bio je i nacionalna pripadnost dotičnih osoba Dom je ustanovio da različito postupanje koje je proizašlo iz pokušaja da budu zastupljene većinske nacionalne grupe u javnoj službi može predstavljati legitiman cilj. Međutim, da bi se taj cilj ostvario na legitiman način, proces mora biti transparentan, pravičan i objektivan. Ovdje to nije bio slučaj. Među drugim pogreškama u postupcima, Dom je zapazio da nije dato nikakvo obrazloženje za odluke da se podnosioci prijava ne zaposle, niti su oni pozvani na razgovor niti su im uručene formalne odluke. Nema nikakvih odredbi za postupanje prema osobama miješanog nacionalnog porijekla, kakvi su bili neki od podnosilaca prijava. Dom je zaključio da je izbor vršen samovoljno i da su podnosioci prijava bili diskriminirani u uživanju prava na pristup javnoj službi prema članu 25 (c) Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima. Dom je takođe našao da je podnosiocima prijave bilo uskraćeno pravo na pristup sudu prema članu 6 Konvencije zbog toga što ne postoji sud na nivou Države, te zbog neizvjesnosti u pogledu nadležnosti entitetskih sudova.

c) Nestale osobe

Dom je primio povećani broj predmeta koje su podnijeli rođaci osoba koje su nestale u ratu u Bosni i Hercegovini. Iako Dom nema nadležnost ratione temporis da rješava žalbene navode koji se tiču događaja koji su se desili prije 14. decembra 1995. godine, on može razmatrati takve predmete ako postoje dokazi da je osoba o kojoj se radi nakon toga datuma bila u pritvoru jedne od tuženih Strana. Dom takođe može razmatrati da li su organi vlasti koji su rješavali zahtjeve rođaka za informacijama postupali prema tim rođacima na način koji je u skladu sa njihovim pravima prema Sporazumu. U tom pogledu mogu se pojaviti pitanja prema članu 3 Evropske konvencije (zabrana nehumanog i ponižavajućeg postupanja), te članu 8 (poštivanje privatnog i porodičnog života).

U jednom takvom predmetu, Palić (predmet br. CH/99/3196), u kojem je donesena odluka tokom ove godine, radilo se o pukovniku Paliću, oficiru Armije Bosne i Hercegovine, koga su snage bosanskih Srba odvele i pritvorile u julu 1995. godine. U prijavi Domu koju je podnijela njegova supruga, u svoje ime i u ime svoga nestaloga supruga, Dom je našao na osnovu dokaza pred njim da je bilo utvrđeno da je pukovnik Palić još uvijek bio u pritvoru u Republici Srpskoj nakon 14. decembra 1995. godine. Dom je našao da je bilo povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost, da je on bio podvrgnut nehumanom i ponižavajućem postupanju i, s obzirom na dužinu vremena koje je proteklo bez ikakve informacije o tome gdje se on nalazi i šta se s njim desilo, da je bilo povrijeđeno i njegovo pravo na život. Dom je takođe ustanovio da je i sama podnosilac prijave bila žrtva nehumanog i ponižavajućeg postupanja zbog straha i tjeskobe koje je pretrpjela zbog nerazjašnjene sudbine svoga supruga, te da je tužena Strana, time što joj je samovoljno uskratila informacije o tome šta se s njim desilo i gdje se on nalazi, takođe povrijedila njeno pravo na poštivanje njenoga privatnog i porodičnog života. Pored ostalih naredbi, Dom je naredio tuženoj Strani da sprovede potpunu istragu, a dosudio je i kompenzaciju.

Još jedan takav predmet, Unković (predmet br. CH/99/2150), proizašao je iz ubistva članova porodice podnosioca prijave koje se desilo 1992. godine. Vijeće II Doma je ustanovilo da je podnosilac prijave bio žrtva nehumanog i ponižavajućeg postupanja zbog propusta organa vlasti tužene Strane da istraže i na vrijeme utvrde šta se desilo sa tom porodicom. Zbog postupka preispitivanja koji je u toku pred Domom, ova odluka do kraja ove godine nije postala konačna i obavezujuća.

d) Sloboda vjeroispovijesti

Plenarni Dom je preispitao odluku Vijeća II u vezi pokušaja Islamske zajednice da obnovi džamije na lokalitetima u ili kod Zvornika u Republici Srpskoj (Islamska zajednica, predmet br. CH/98/1062). Ovaj predmet pokrenuo je važna pitanja o tome koji su odgovarajući pravni lijekovi. Vijeće II je smatralo da je Republika Srpska povrijedila prava podnosilaca prijave time što ih je spriječila da koriste lokalitete uništenih džamija i da na njima obnove te džamije. Na dva od predmetnih lokaliteta podignute su dvije velike zgrade, na jednom višespratnica, a na drugom pravoslavna crkva. Vijeće II je naredilo tuženoj Strani da im stavi na raspolaganje druge odgovarajuće lokacije. Podnosioci prijave su ustvrdili da je Dom trebao narediti tuženoj Strani da ukloni te zgrade i da im se dozvoli da ponovo podignu džamije na njihovim prvobitnom lokacijama. Plenarni Dom je u suštini potvrdio odluku Vijeća, našavši vrlo uvjerljive smjernice za tu materiju u domaćem imovinskom zakonu.

U jednom drugom predmetu koji je Islamska zajednica podnijela protiv Republike Srpske (Islamska zajednica, predmet br. CH/00/4889), Dom je ustanovio da su bila povrijeđena prava podnosilaca prijave na slobodu vjeroispovijesti i na mirno uživanje posjeda zbog nedozvoljenog sahranjivanja izvjesnog broja umrlih pacijenata jedne institucije za smještaj mentalno retardiranih osoba, koji nisu bili muslimani a sahranjeni su u muslimanskom groblju.

5. Prijateljska rjesenja

Tokom ove godine nije postignuto nijedno formalno rješenje prema članu IX Aneksa 6, ali je kao i prethodnih godina mnogo predmeta bilo riješeno i brisano sa liste Doma.

6. Pravni lijekovi

Članom XI, stav 1 (b) predviđa se da će Dom ako nađe povredu Sporazuma odrediti u svojoj odluci "koje korake treba da poduzme tuzena Strana da bi tu povredu ispravila, uključujući naredbe da se sa takvim djelovanjem prestane ili da se od njega odustane, novčane naknade (za materijalnu i nematerijalnu stetu) i privremene mjere".

Pravni lijek koji Dom najčešće dosuđuje i dalje je kompenzacija, a takođe i vraćanje imovine u postavljenom roku, mada su odluke sadržavale i široki dijapazon drugih naredbi. Na primjer, Dom je u predmetu Ubović (sup.cit.) dao tuženoj Strani da bira koje će korake poduzeti. Naredio je tuženoj Strani (a) da u roku od šest mjeseci odluči da li će nastaviti sa eksproprijacijom imovine podnosilaca prijava u skladu sa relevantnim domaćim zakonodavstvom ili neće nastaviti sa eksproprijacijom, te će podnosiocima prijava vratiti njihovu imovinu i isplatiti im kompenzaciju za svu štetu koju su pretrpjeli i pod (b) da u svakom od ova dva slučaja poduzme korake da postupi u skladu sa posljedicama svojih odluka i da stavi na raspolaganje sredstva za isplatu kompenzacije podnosiocima prijava.

U predmetu Palić, Dom je naredio Republici Srpskoj da odmah sprovede potpunu istragu u kojoj će se istražiti sve činjenice vezane za sudbinu pukovnika Palića od dana kada je nasilno odveden, a počinioce privesti pred lice pravde, da pusti pukovnika Palića na slobodu, ako je još uvijek živ, a ako nije, da njegove posmrtne ostatke stavi na raspolaganje gđi Palić, te da gđi Palić da sve informacije i nalaze koji se odnose na sudbinu pukovnika Palića i na to gdje se on nalazi. Dosuđena je i kompenzacija u iznosu od 65.000 KM.

U predmetu Miholić i drugi, Dom je naredio Federaciji Bosne i Hercegovine da poduzme neophodne zakonodavne i upravne korake da bi se stavilo van snage poništenje kupoprodajnih ugovora podnosilaca prijava i da im omogući da se uknjiže kao vlasnici tih stanova.

7. Postupak preispitivanja

Ako o predmetu odlucuje Vijeće, plenarni Dom može odlučiti, u skladu sa članom X, stav 2 Aneksa 6, da preispita odluku. Pravilom 64 Pravila procedure Doma predviđa se da Dom neće prihvatiti zahtjev za preispitivanje osim ako smatra da predmet postavlja ozbiljno pitanje u vezi tumačenja ili primjene Sporazuma odnosno ozbiljno pitanje od općeg značaja, te da cjelokupne okolnosti opravdavaju preispitivanje odluke. U praksi, Dom vrlo štedljivo koristi svoja ovlašćenja za preispitivanje.

8. Provedba odluka

Prema članu XI, stav 6 Aneksa 6, strane moraju "u potpunosti provoditi odluke Doma". Govoreći općenito, Dom daje rok za izvršenje datih naredbi, koji počinje teći od datuma odluke, odnosno ako odluku donosi Vijeće, od datuma kada odluka postane konačna i obavezujuća. Ovaj posljednji datum je datum kada ističe rok za pokretanje postupka preispitivanja, odnosno datum okončanja pokrenutog postupka preispitavanja. Takođe je praksa Doma da naredi tuženoj Strani da u okviru datog roka izvijesti Dom o koracima koje je poduzela da provede odluku. Ako ne pristigne odgovarajući odgovor, stvar preuzima Ured Visokog predstavnika (OHR). Takođe je praksa Doma da obavijesti OHR, kao i OSCE i UNMIBH/IPTF, o svim naredbama za privremene mjere da bi se moglo pratiti da li su ih Strane ispoštovale.

Situacija u pogledu provedbe odluka Doma još uvijek daje povoda za zabrinutost. Dom je do kraja 2001. godine donio ukupno 122 odluke o prihvatljivosti i meritumu (neke od njih su se odnosile na vise od jedne prijave). U 111 od tih odluka zahtijevalo se da tužena Strana poduzme neke korake. Tužene Strane o kojima se radilo u potpunosti su ispoštovale 65 od ovih odluka. U preostalih 46 odluka, odgovarajuće Strane djelomično su ispoštovale 22 odluke, dok 24 odluke nisu uopće ispoštovane. U većini odluka iz ove posljednje grupe, rokovi dati tuženim Stranama da postupe u skladu sa njima su istekli.