u predmetu

V.Č. protiv BOSNE I HERCEGOVINE I FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
(Predmet br. CH/98/1366)

ČINJENIČNO STANJE

Ovaj predmet je takozvani predmet "Pravila puta". Prema stavu 5 Rimskog sporazuma od 18. februara 1996. godine koji su potpisali (tadašnji) predsjednici Izetbegović, Tuđman i Milošević i na koji se inače poziva kao na "Pravila puta", osobe koje su osumnjičene za genocid ili ratne zločine mogu se uhapsiti samo ako je optužnicu ili potjernicu protiv njih ranije pregledao tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ("Tribunal") u Hagu.

Podnosilac prijave u ovom predmetu je državljanin Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti iz Foče (Srbinja), Republika Srpska. U junu 1996. godine uhapšen je u Sarajevu na osnovu optužbe za ratne zločine i genocid počinjen 1992. godine protiv muslimanskog stanovništva u Foči. Optužnica protiv njega je proslijeđena tužiocu Tribunala tek u aprilu 1997. godine. Tužilac je izrazla stav da su predočeni dokazi dovoljni samo da opravdaju postupak za nezakonito privođenje ili zatvaranje civila. Poslije je optužnica izmijenjena nekoliko puta da bi se usaglasila sa mišljenjem tužioca Tribunala. Međutim, i posljednja optužnica je sadržavala optužbe koje po mišljenju tužioca Tribunala nisu smatrane prihvatljivim. Kantonalni sud u Sarajevu je 19. januara 1998. godine proglasio podnosioca prijave krivim prema optužnici i osudio ga na kaznu zatvora od jedanaest godina. Presudom po žalbi od 16. juna 1998. godine umanjena je dosuđena kazna na devet godina. U međuvremenu, podnosilac prijave je uslovno pušten.

NALAZI DOMA

Prihvatljivost

Dom je prije svega našao da dijeljenje pravde nije među stvarima koje spadaju u nadležnost Bosne i Hercegovine prema relevantnim odredbama njenog Ustava. On je prema tome proglasio prijavu neprihvatljivom u dijelu u kojem je usmjerena protiv Bosne i Hercegovine na temelju nespojivosti ratione personae sa članom 1 Sporazuma o ljudskim pravima (Aneks 6 Sporazuma).

Dom je odbacio argument Federacije da navodne povrede Pravila puta spadaju u isključivu nadležnost Tribunala i da Dom prema tome nema jurisdikciju u predmetu podnosioca prijave. Dom je zapazio da ne postoji odredba u Pravilima puta, u Statutu Tribunala ili u Pravilima procedure Tribunala koja određuje da je Tribunal nadležan da istražuje i sudi o navodnim kršenjima Pravila. Dom se takođe prisjetio da je u nekoliko ranijih slučajeva ispitao kršenja Pravila puta i da je našao da ona predstavljaju kršenja Sporazuma o ljudskim pravima.

Meritum

Član 5(1) Evropske konvencije o ljudskim pravima
Kao i u nekoliko ranijih predmeta, Dom je našao da su hapšenje i pritvor koji su izvršeni bez prethodnog pribavljanja mišljenja tužioca Tribunala predstavljali povredu Pravila puta i da su prema tome bili nezakoniti. Zaključio je da je došlo do kršenja člana 5 stav 1 Konvencije (pravo na slobodu i sigurnost osobe) od dana hapšenja podnosioca prijave do dana mišljenja tužioca Tribunala.

Član 6(1) Konvencije
U ovom predmetu Dom je po prvi puta pozvan da odluči o odnosu između navodnih kršenja Pravila puta i prava na pravično suđenje, zaštićenom članom 6 Konvencije. Smatro je da tekst Pravila puta u stvari otkriva da je dogovoreno sprečavanje samovoljnih hapšenja po neosnovanim optužbama o genocidu i ratnim zločinima. Ipak, Dom je našao da, u cilju ispunjenja njihovog cilja i svrhe, Pravila puta moraju biti protumačena tako da obezbjeđuju da i krivična suđenja po takvim optužbama moraju biti u skladu sa mišljenjem koje daje tužilac Tribunala.

Dom je našao da je Kantonalni sud osudio podnosioca prijave po osnovu optužbi koje nisu bile prihvatljive prema mišljenju tužioca Tribunala. U vezi sa presudom Vrhovnog suda, Dom je zaključio da "je dvosmislen i kontradiktoran stav Vrhovnog suda u vezi same rasprave o žalbi podnosioca prijave i nemogućnosti da jasno presudi o krivnji odnosioca prijave po optužbama koje je isključio stav tužioca Tribunala što je nespojivo sa zahtjevima pravičnog suđenja. Dakle, došlo je do povrede člana 6 stav 1."

Član 6(3) (b) i (c) Konvencije
Dom je takođe našao da ograničenja kontakata podnosioca prijave sa njegovim advokatom u toku početne faze njegovog pritvora predstavljaju povredu prava na pomoć advokata u pripremanju odbrane kao što je zaštićeno članom 6 stav 3 (b) i (c).

Konačno, Dom nije našao nikakvu povredu prava podnosioca prijave da se ispitaju svjedoci protiv njega i da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka s njegove strane pod istim uslovima kao i svjedoka protiv njega.

PRAVNI LIJEKOVI

Dom je naredio tuženoj Strani da odobri podnosiocu prijave ponovno suđenje u slučaju da on ponovno podnese zahtjev u tu svrhu. Dalje je naredio tuženoj Strani da isplati podnosiocu prijave 4.000 KM na ime kompenzacije za nematerijalne štete koje je pretrpio u vezi sa držanjem u pritvoru jedanaest mjeseci čime je prekršen član 5 Konvencije.

Gospoda Masenko-Mavi i Deković su priložili mišljenje o djelimičnom neslaganju uz odluku.

Odluka je uručena 9. marta 2000. godine.

ZAHTJEV ZA PREISPITIVANJE

Tužena Strana je zatražila od Doma u punom sastavu da preispita odluku Vijeća II u vezi sa prihvatljivošću, meritumom i naređenim pravnim lijekovima. Odlukom od 12. maja 2000. godine, Dom u punom sastavu je odbacio zahtjev za preispitivanje koji se odnosi na prihvatljivost prijave i prihvatio je zahtjev za preispitivanje nalaza Vijeća II u meritumu kao i u pravnim lijekovima.

ODLUKA O PREISPITIVANJU

U svojoj odluci o preispitivanju Dom u punom sastavu je našao, kao i Vijeće II prije toga, da su "Pravila puta" već bila obavezujuća za Federaciju u vrijeme kada je podnosilac prijave uhapšen. Hapšenje i pritvor podnosioca prijave učinjeni u suprotvnosti sa "Pravilima puta", čime su iz tih razloga nezakoniti, predstavljaju, prema tome, povredu člana 5 Konvnecije.

Pošto je podnosiocu prijave suđeno i pošto je on osuđen po tačkama optužnice koje nije odobrio tužilac Tribunala, Dom u punom sastavu je potvrdio nalaz Vijeća II da presuda Kantonalnog suda Sarajevo koju je pogrešno podržao Vrhovni sud Federacije predstavlja povredu člana 6. Plenarni Dom je takođe prihvatio nalaz Vijeća II da u svjetlu oštrih ograničenja, koja su postavljenja na kontakte između podnosioca prijave i njegovog advokata, krivični postupak nije bio nepristrasan i nepravičan. Podržavši nalaze Vijeća II o meritumu, Dom u punom sastavu je takođe podržao - u jasnijoj formi - naredbe izrečene Federaciji Bosne i Hercegovine kao tuženoj Strani, naime, naredbu za ponovno suđenje ukolio ga podnosilac prijave bude zahtijevao i naredbu za materijalnu kompenzaciju.

Gosp. Balić je priložio izdvojeno mišljenje uz odluku.

Odluka je uručena 9. novembra 2000. godine.