u predmetu

ZIJAD ŠEĆERBEGOVIĆ, JOSIP BIOČIĆ i NIKOLA OROZ protiv BOSNE I HERCEGOVINE I FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
(Predmeti "JNA penzije")
(Predmeti br. CH/98/706, 740 i 776)

ČINJENIČNO STANJE

Podnosioci prijave su državljani Bosne i Hercegovine koji žive na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Oni su bivši oficiri Jugoslovenske Narodne Armije ("JNA") koji su penzionisani prije 1992. godine. Do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini svoje penzije su primali od Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u Beogradu kome su plaćali svoje doprinose tokom aktivne službe. U septembru 1992. godine Republika Bosna i Hercegovina je donijela Uredbu prema kojoj penzioneri JNA primaju 50 posto od iznosa svoje prijašnje panzije. Ova Uredba je potvrđena kao zakon Republike Bosne i Hercegovine u junu 1994. godine , te članom 139 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguaranju Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 31. jula 1998. godine.

Ovo je prva odluka Doma koja se odnosi na JNA penzije. Više od 150 prijava po ovoj stvari je još u fazi rješavanja pred Domom.

Dom je održao javnu raspravu u ovim predmetima 9. februara 2000. godine na kojoj su tuženim Stranama pomagali viši savjetnici u administraciji i Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine.

Ombudsman za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je donijela Specijalni izvještaj koji se odnosi na istu predmetnu stvar (br. 2859/99 o Pravu na mirno uživanje posjeda i diskriminaciji u uživanju prava na mirno uživanje posjeda u vezi sa članom 139 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju). Ombudsman je takođe bila u svojstvu amica curiae u postupku pred Domom.

NALAZI DOMA

Prihvatljivost

Dom je je zablježio da penzije nisu među stvarma koje spadaju u nadležnost institucija Bosne i Hercegovine koje su nabrojane u članu III Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma) i da državne institucije ne poduzimaju nikakve radnje po ovoj stvari. Dom je zabilježio da do stupanja na snagu Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju Federacije, 31. jula 1998. godine, isplata u iznosu koji odgovara iznosu od 50 posto od prvobitnih JNA penzija je zbog zakonodavstva koje je usvojila Republika Bosna i Hercegovina. Međutim, Dom je zaključio da se nikakva odgovornost za stvar na koju se žali ne može pripisati Bosni i Hercegovini. On je prema tome proglasio prijave neprihvatljive u onom dijelu u kom su one usmjerene protiv Bosne i Hercegovine.

Meritum

Član 1 Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima
Dom je razmatrao prijave po članu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, zaštita prava na mirno uživanje imovine, i kao pitanje moguće diskriminacije u uživanju prava na socijalnu sigurnost, zaštićenog po članu 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Što se tiče prava na mirno uživanje imovine, Dom je zabilježio da su Evropski sud i komisija za ljudska prava razmatrali da pravo na penziju može, pod određenim okolnostima, predstavljati imovinsko pravo zaštićeno članom 1 Protokola br. 1. On je, međutim, takođe zabilježio da podnosioci prijava ne uplaćuju nikakve doprinose Penzijskom fondu Bosne i Hercegovine ("PIO BiH"), i da oni nisu imali nikakav zakonski odnos sa tim fondom prije donošenja Uredbe iz 1992. godine o penzionom i invalidskom osiguranju. Dom je prema tome zaključio da podnosioci prijava nemaju potraživanja kod PIO BiH da bi primali pune JNA penzije koje se mogu smatrati imovinom o članu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Diskriminacija (član 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima)
Razmatrajući pitanje diskriminacije u uživanju prava na socijalnu sigurnost, Dom je prvo uporediio položaj podnosilaca prijava sa položajem civilnih penzionera koji su osigurani kod PIO BiH. Dom je zabilježio da su civilni penzioneri uplaćivali doprinose u PIO BIH dok su podnosioci prijave uplaćivali svoje doprinose Penzionom fondu JNA u Beogradu.

Dom je prema tome zaključio da civilni penzioneri nisu bili u relevantno sličnim situacijama kao podnosioci prijava. Takođe je razmotreno da podnosioci prijava, iako primaju samo iznos od 50 posto od prvobitne penzije, i dalje dobijaju isplate koje su veće od prosječne penzije osiguranika PIO BiH.

Dom je zatim uporedio situaciju posnosilaca prijava sa situacijom bivših pripadnika JNA koji su nakon toga služili u Armiji Republike Bosne i Hercegovine ili u Vojsci Federacije i koji su penzionisani kao pripadnici tih oružanih snaga. Dom je zabilježio da su ove osobe dobile beneficije za period službe u JNA u svrhu određivanja njihove penzije. Zapaženo je takođe da je prosječna penzija ove grupe (koja iznosi 573 KM) znatno viša od prosječne penzije koju primaju JNA penzioneri (325 KM) i od prosječne penzije civilnih penzionera (180 KM). Dom je, međutim, našao da je različit tretman penzionera Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Federacije, na jednoj strani, i penzionera JNA, na drugoj strani, bio opravdan s obzirom na činjenicu da su prvi služili u oružanim snagama zemlje čiji penzioni fond plaća njihove penzije. Dodao je da je povoljniji tretman veterana pojava koja je svojstvena društvu posljeratne Federacije Bosne i Hercegovine, i da podnosioci prijava i dalje primaju veću penziju od prosječnih penzionera.

Na kraju, Dom je odlučio da nije došlo do povrede prava podnosilaca prijava na mirno uživanje njihove imovine po članu 1 Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i da podnosioci prijava nisu diskriminisani u uživanju njihovog prava na socijalnu bezbjednost po članu 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Gosp. Masenko-Mavi je priložio mišljenje o neslaganju sa odlukom.

Odluka je uručena 7. aprila 2000. godine.