u predmetu

SAVO IVANOVIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
(Predmet br. CH/98/548)

ČINJENIČNO STANJE

Podnosilac prijave je državljanin Bosne i Hercegovine crnogorskog porijekla. Viši sud u Sarajevu osudio ga je 1992. godine za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine je potvrdio presudu u decembru 1992. godine. Podnosilac prijave je u septembru 1996. godine podnio zahtjev za obnovu krivičnog postupka, koji je nakon nekoliko rasprava u Kanotnalnom sudu Sarajevo (ranije Viši sud) i Vrhovnom sudu Federaracije Bosne i Hercegovine konačno odbačen 10. februara 1998.

Podnosilac prijave se žalio na povredu prava na nepristrasan sud na temelju toga što je jedan od sudija vijeća Vrhovnog suda koji je odbio njegov zahtjev za obnovu krivičnog postupka u februaru 1998. godine bio i član vijeća Vrhovnog suda koje je potvrdilo presudu 1992. godine. On se takođe žalio da nije imao pravično suđenje u postupku po svojoj molbi za ponovno otvaranje predmeta. Predmet je pokrenuo pitanja po članu 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

NALAZI DOMA

Član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima
Dom je smatrao da su vijeće Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, koje je odlučilo po žalbi protiv prvostepene presude, i vijeće Vrhovnog suda Federacije, koje je odlučilo po žalbi protiv odluke Kantonalnog suda od 5. novembra 1997. godine, bili pozvani da odluče u osnovi o različitim pitanjima. U prvom slučaju, Vrhovni sud je bio suočen sa žalbom usmjerenom protiv procjene dokaza od strane prvostepenog suda. Vrhovni sud je našao 1998. godine da je predmet pred njim bio ograničen na pitanje da li je mišljenje vještaka trebalo smatrati "novim dokazom" u smislu člana 404 stav 1(4) Zakona o krivičnom postupku Federacije. Razmatrajući razliku u predmetu i prirodi pitanja koja su ispitivala vijeća Vrhovnog suda u kojima je učestvovao isti sudija, Dom je zaključio da ne postoji legitiman razlog da se podnosilac prijave boji za nedostatak nepristrasnosti od strane tog sudije. Dom, prema tome, nije našao da prijava otkriva povredu po članu 6 stav 1 Konvencije u tom pogledu.

Dom je smatrao da ne može naći da je obrazloženje konačne odluke Vrhovnog suda od 10. februara 1998. godine, kojom je zahtjev podnosioca prijave za obnovu krivičnog postupka konačno odbačen, bilo grubo i neprikladno i da mu nedostaje i izgled pravičnosti. Dom je, prema tome, zaključio da ni u ovom prijava ne ukazuje na kršenje prava podnosioca prijave na pravično suđenje.

Iz gore navedenih razloga Dom je odlučio da prijava ne ukazuje na kršenje člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Odluka je uručena 6. jula 2000. godine