VIII. ZAKLJUČAK

Sve u svemu, situacija u kojoj se nalazi Dom na kraju 1999. godine pruža mješovitu sliku.

S jedne strane, sasvim je sigurno da je Dom postigao viši nivo efikasnosti kao i veći stepen kredibiliteta. Ali sa druge strane, nije bilo pozitivnih pomaka u kontekstu političnog i sudskog okruženja u kojem Dom djeluje. Očito je da ovi faktori direktno utiču na rad Doma za ljudska prava.

Domaćem sudstvu nedostaje kredibilitet, a nedostaje, čini se, i politička volja neophodna da bi se ta situacija izmijenila. Dugo očekivana reforma sudstva u Bosni i Hercegovini tek treba da se dogodi, a centralne vlade Entiteta ne posjeduju potreban autoritet da bi natjerale lokalne vlasti da poštuju vladavinu zakona.

Dom, čiji se početni mandat završava 31. decembra 2000., kako je ustanovljeno Daytonskim mirovnim sporazumom, ne može a da ne brine za svoju ostavštinu u svjetlu političke situacije u zemlji. S druge strane, jurisprudencija Doma je sada realnost koja se ne može ignorisati i koja će sasvim jasno biti jedna od pravnih referentnih tačaka koje su ovoj zemlji potrebne za dugoročnu stabilnost i demokratski razvoj. Rad Doma je osnovni dokaz da će u ovom ili nekom drugom obliku Bosni i Hercegovini biti neophodna institucija ovog tipa nakon decembra 2000.