VI. PREDMETI PRED DOMOM U 1999. GODINI

Namjera je da se sljedećim pasusima pruži šira slika rada Doma tokom godine, ilustrujući tipove predmeta kojima se Dom bavio i da se istaknu neki značajni pomaci u njegovoj praksi. Potpuni tekstovi svih odluka koje su donesene tokom godine, osim naredbi za privremene mjere i odluka o brisanju prijava sa liste predmeta, nalaze se u dva uporedna sveska odluka iz 1999. (Januar-Juli i Avgust-Decembar). Spisak odluka iz 1999. priložen je ovom Izvještaju kao Aneks F, a kratki pregledi izabranih odluka o meritumu priloženi su kao Aneks G. Kopije odluka Doma mogu se dobiti u Sekretarijatu, a dostupne su i putem interneta na sljedećoj adresi: www.gwdg.de/ujvr/hrch/hrch.htm.

Uočljivo je da se nastavio porast broja predmeta pred Domom, kao i broj odluka koje je Dom donio. Kao i prethodnih godina veliki procenat predmeta koji su se rješavali uključivao je stambenu i imovinsku problematiku. Iako su promjene u domaćem zakonodavstvu, kao što je prestanak primjene zakona o napuštenoj imovini u oba Entiteta, donekle poboljšale situaciju u ovoj oblasti, Dom i dalje nalazi kršenja Sporazuma, posebno tamo gdje novi zakoni ne ispravljaju na odgovarajući način prošla kršenja ili gdje domaće vlasti ne primjenjuju ispravno nove zakone. Mnoge odluke u imovinskim predmetima, u kojima je Dom primijenio praksu razvijenu u prethodnim godinama, donijela su Vijeća. Plenarni Dom je donio i izvjestan broj vrlo značajnih odluka u drugim oblastima, naročito u vezi sa diskriminacijom u oblasti radnih odnosa, slobodom vjeroispovijesti i pristupom pravdi.

1. Privremene mjere

Članom X, stav 1., Aneksa 6 Dom je ovlašćen za izdavanje privremenih mjera. Podnosioci prijave često zahtijevaju od Doma da upotrijebi ovo ovlašćenje ili prilikom podnošenja svoje prijave ili u nekoj kasnijoj fazi postupka. Prijave koje sadrže takav zahtjev moraju se, po pravilu 36 Pravila procedure, razmatrati po hitnom postupku. Kada Dom ne zasjeda, o takvom zahtjevu odlučuje Predsjednica Doma ili Predsjednik odgovarajućeg Vijeća, te o tome izvještava Dom na narednom zasjedanju. U praksi Dom obično naređuje privremenu mjeru samo kada postoji neka prima facie naznaka da je prekršeno neko zaštićeno pravo, te se čini da će podnosilac prijave pretrpjeti ozbiljnu ili nepopravljivu štetu ako naredba za privremenu mjeru ne bude izdata.

Kao i prethodnih godina, zahtjevi za privremene mjere su najčešće podnošeni u predmetima koji se tiču prijetnji deložacijom, pa su izdate brojne naredbe da bi se zaštitio položaj podnosioca prijave u takvim predmetima. Česte su situacije kada se interesi drugih strana, kao što su vlasnici koji traže povrat svoje imovine, moraju uzeti u obzir i dovesti u ravnotežu sa interesima podnosioca prijave. Stoga Dom nastoji da obezbijedi što je moguće više informacija o predmetu u ranoj fazi postupka, konsultujući se u tu svrhu, ako je potrebno, sa međunarodnim organizacijama na terenu kao što je OSCE. Dom takođe može uzeti u obzir zapažanja trećih lica čija prava ili interesi mogu biti ugroženi privremenom mjerom. U jednom predmetu (predmet br. CH/98/1184, Ovuk, Odluke januar-juli 1999.) podnosilac prijave se žalio Domu na naredbu za privremenu mjeru koju je Dom donio u jednom drugom predmetu, kojom je spriječena deložacija osobe koja je koristila imovinu koja je pripadala podnosiocu prijave. Vijeće I Doma odbacilo je ovu žalbu na osnovu toga što nijedna od Strana-potpisnica Sporazuma iz Aneksa 6 nije bila odgovorna za naredbu Doma, a Sporazum nije davao pravo trećoj strani da zatraži preispitivanje odluka Doma. Ono je ukazalo na to da bi Dom mogao uzeti u obzir zapažanja treće strane prilikom odlučivanja u drugom predmetu. Naredbe za privremene mjere se najčešće koriste da bi se sačuvao status quo dok Dom ne donese odluku u predmetu. Nedavno se desio jedan takav primjer kada se jedanaest podnosilaca prijava srpskog porijekla žalilo da se ne mogu vratiti u svoje domove na području Glamoča, jer se ta zona koristi kao poligon za vojnu obuku. Oni su naveli da vlasti nisu sprovele odgovarajući postupak za eksporprijaciju njihovog zemljišta. Izdata je naredba za privremenu mjeru kojom je od Federacije zatraženo da se uzdrži od bilo kakvih radnji, a posebno od nastavka vojnih vježbi, što bi nanijelo daljnju štetu imanjima podnosilaca prijava (predmeti br. CH/99/2425 i dr., Ubović i drugi).

Zahtjevi za naredbe privremenim mjerama koji bi uključivali promjenu situacije status quo, kojima se, na primjer, traži povrat imovine podnosioca prijave i deložacija postojećeg korisnika, uglavnom su odbijani (vidi npr. predmeti br. CH/98/659 i dr., Pletilić i drugi, Odluke avgust-decembar 1999.).

Dom je smatrao da su njegove naredbe za privremenu mjeru, za razliku od privremenih mjera koje je donosio Evropski sud za ljudska prava, pravno obavezujuće za Strane. Stoga, kada organi vlasti sprovedu mjeru kao što je deložacija, prekršivši time naredbu o privremenoj mjeri, to se ne može smatrati "zakonitim" u smislu Evropske konvencije o ljudskim pravima. Dom je, stoga, smatrao da se takvom deložacijom krši pravo na poštivanje doma zagarantovano članom 8 Konvencije, pošto se nije moglo smatrati da je ona "u skladu sa zakonom" u smislu stava 2 člana 8 (predmet br. CH/98/710, D.K., Odluke avgust-decembar 1999.).

2. Pitanja prihvatljivosti

Kada predmet dođe pred Dom, on mora odlučiti da li da ga prihvati ili ne, uzimajući u obzir kriterije prihvatljivosti navedene u članu VIII, stav 2, Aneksa 6. Najvažniji kriteriji koje je Dom dosad uzimao u obzir odnose se na: iscrpljivanje postojećih domaćih pravnih lijekova; podnošenje prijave u roku od šest mjeseci od konačne odluke domaćeg organa; da li je prijava spojiva sa Aneksom 6, te da li je potpuno neosnovana.

U svim predmetima (osim predmeta koji podnese jedna od Strana u Aneksu 6 Sporazuma) Dom obavlja preliminarno ispitivanje o prihvatljivosti predmeta prije odlučivanja o daljem postupku. Dom može i odbaciti neku prijavu kao neprihvatljivu u toj fazi postupka bez prosljeđivanja predmeta tuženoj Strani (vidi Pravilo 49 Pravila procedure). Dom će tako postupiti ukoliko smatra jasnim da je predmet neprihvatljiv radi nekog od razloga koji su navedeni u članu VIII, stav 2. Tokom prošle godine porastao je broj predmeta koji su na ovaj način odbačeni. Međutim, ukoliko se predmet proslijedi tuženoj Strani za zapažanja, Dom očekuje da ta Strana u svojim pismenim zapažanjima navede sve prigovore koje ima na prihvatljivost, jer ukoliko to propusti može time sebe unaprijed lišiti mogućnosti da u kasnijoj fazi ustvrdi da je predmet neprihvatljiv.

Broj predmeta odbačenih zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova povećao se tokom godine, ali još uvijek ima dosta predmeta koje Dom ne odbacuje, jer se nije uvjerio da su pravni lijekovi o kojima se radi, mada teoretski pristupačni, zbilja djelovorni u praksi. U nekim predmetima su pasivnost relevantnih sudova ili organa vlasti ili pretjerana dužina postupka doveli Dom do zaključka da pravni lijek o kome se radilo nije djelotvoran (vidi npr. predmet br. CH/97/51, Stanivuk, Odluke januar-juli 1999.). U nekoliko predmeta koji se se ticali napuštene imovine Dom je morao da razmotri djelotvornost u praksi pravnih lijekova ustanovljenih po novim zakonima u oba Entiteta, kojima se ukidaju prijašnji zakoni o napuštenoj imovini. Dom je smatrao da bi se postupci po novim zakonima, po kojima se vlasnici ili nosioci stanarskog prava mogu prijaviti za povrat imovine, mogli u principu okarakterisati kao djelotvorni pravni lijekovi, ali da se ne mogu smatrati djelotvornim u praksi gdje organi vlasti nepotrebno odugovlače rješavanje ove problematike, te propuštaju da donesu ili sprovedu odluke u okviru zakonskih rokova (vidi npr. predmet br. CH/97/58, Onić, Odluke januar-juli 1999.; i predmet Pletilić i drugi, sup.cit.).

Dom je dosad u relativno malom broju predmeta bio u prilici da primijeni rok od šest mjeseci za podnošenje prijava. Kada predmet nije podnesen u roku od šest mjeseci od konačne odluke domaćeg organa Dom može razmotriti da li postoje neke posebne okolnosti kojima bi se mogao opravdati propust podnosioca da svoju prijavu podnese na vrijeme. U jednom predmetu Vijeće I Doma istaklo je da prema formulaciji u članu VIII, stav 2, Aneksa 6 Sporazuma Dom ima veću slobodu odlučivanja o tome je li predmet prihvatljiv nego što je ima Evropski sud za ljudska prava prema članu 35 Evropske konvencije. Među činiocima koji se uzimaju u obzir prilikom odlučivanja da li da se predmet odbaci prema pravilu roka od šest mjeseci, nalazi se i pitanje jesu li Strane postupile u skladu sa svojom obavezom iz člana XV Sporazuma da će "djelotvorno obznaniti" odredbe ovog Sporazuma (predmet br. CH/99/1433 Smajić, Odluke avgust-decembar 1999.).

Dom je zauzeo stav da je predmet "nespojiv" sa Sporazumom ako je izvan nadležnosti Doma ratione temporis, ratione personae ili ratione materiae. U odnosu na svoju nadležnost ratione temporis, Dom se dosljedno držao svoje prakse u pogledu toga da se Sporazum ne može primjenjivati retroaktivno, te da se stoga ne može baviti žalbenim navodima koji se odnose na događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Sporazuma, dana 14. decembra 1995. Međutim, događaji koji su se desili prije toga datuma mogu se uzeti u obzir kao dio pozadine kasnijih događaja. Štaviše, kada podnosilac prijave navodi kontinuirano kršenje svojih prava nakon što je Sporazum stupio na snagu, Dom ima nadležnost da razmatra ovu tvrdnju. Ova načela primijenjena su u izvjesnom broju predmeta tokom godine (vidi npr. predmeti br. CH/96/29 Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, i CH/97/67 Zahirović, oba u Odlukama januar-juli 1999.; i predmet br. CH/98/892 Mahmutović, Odluke avgust-decembar 1999.). U predmetu Islamska zajednica Dom je odbio žalbene navode koji su se odnosili na uništavanje džamija i druga kršenja prava Muslimana u Banja Luci koja su se navodno dogodila prije 14. decembra 1995., ali je proglasio prihvatljivim žalbene navode koji su se odnosili na kasnije odbijanja vlasti da dozvole rekonstrukciju džamija i druge događaje koji su po njihovim navodima sačinjavali obrazac kontinuirane diskriminacije prema Muslimanskoj zajednici. Predmet Mahmutović proizašao je iz odluke koja je donesena 1998., a kojom se podnosiocu prijave naređuje da izvrši ekshumaciju svoje supruge iz groblja koje je zatvoreno odlukom koja je donesena 1994. godine. Dom je smatrao je da pri razmatranju je li odluka o ekshumaciji bila diskriminirajuća, takođe relevantno razmotriti odluku o zatvaranju groblja, koja je ostala na snazi i bila uzrokom nastavljene zabrane sahranjivanja na Muslimanskom groblju. U predmetu Zahirović podnosilac prijave je u toku rata bio upućen "na čekanje" od strane svoga poslodavca i ostao je na čekanju nakon što je Sporazum stupio na snagu. Dom je smatrao da nema nadležnosti da presuđuje po pitanju da li je prvobitna odluka bila diskriminirajuća, ali da bi, pri ispitivanju događaja nakon decembra 1995., a posebno pitanja je li kontinuirana prisutnost podnosioca prijave na listi osoba na čekanju predstavljalo diskriminaciju, mogao uzeti u obzir događaje koji su se desili ranije.

Pri razmatranju je li prijava nespojiva sa Sporazumom ratione personae Dom mora razmotriti da li podnosilac prijave ima pravo prema Sporazumu da podnese predmet Domu, te da li je prijava upućena protiv jedne od Strana-potpisnica Sporazuma. U predmetu Odbornici CD Koalicije (predmet br. CH/98/938, Odluke januar-juli 1999.) grupa odbornika Skupštine opštine Prnjavor žalila se na odluku koju je donijela Skupština, a kojom je izvjesna zemlja određena za javnu upotrebu. Vijeće II Doma smatralo je da nije nadležno da razmatra ovaj predmet, pošto podnosioci prijave nisu tvrdili da su oni sami žrtve predmetne odluke, te nisu pokazali da imaju ovlašćenje da zastupaju osobe koje su bile pogođene ovom odlukom.

Predmet će biti odbačen kao nespojiv ratione materiae ako se žalbeni navodi odnose na materiju koja nije obuhvaćena pravima i slobodama zagarantovanim Sporazumom. Ovaj osnov za neprihvatljivost najčešće se primjenjuje kada se podnosilac prijave žali na primjer da su prekršena njegova prava iz radnog odnosa, što ne spada u okvire Evropske konvencije, a ne mogu se primijeniti ni ostali međunarodni instrumenti navedeni u Sporazumu pošto nema navoda ili dokaza o diskriminaciji.

3. Pitanja koja se postavljaju u meritumu

Stambena i imovinska problematika

Kao i prethodnih godina, najčešći tip predmeta koje je Dom rješavao odnosio se na stambena i imovinska pitanja. Dom je donio brojne odluke u predmetima u vezi sa poništavanjem ugovora za kupovinu stanova od bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), slijedeći svoju praksu ustanovljenu u pravnom presedanu, odluci u Medan, Bastijanović i Marković (predmeti br. CH/96/3, 8 i 9, Odluke o prihvatljivosti i meritumu 1996.-1997.). Pred Domom se još uvijek nalaze drugi takvi predmeti, ali nadati se da će nakon izmjena u zakonu Federacije mnogi od ovih predmeta biti riješeni. Dom, stoga, zasad daje prioritet drugim problemima. Brojni drugi predmeti su nastali iz nemogućnosti podnosilaca prijava da se vrate u posjed stana ili druge imovine, koja je ili proglašena napuštenom i dodijeljena drugim osobama, ili je jednostavno bespravno useljena. Dom je smatrao da povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima (posebno članova 6 i 8 i člana 1 Protokola br 1 uz Konvenciju) proističu iz činjenja i nečinjenja upravnih organa koji su odgovorni za stambena i imovinska pitanja, odsustva odgovarajućih sudskih pravnih lijekova, propusta sudova da predmete rješavaju valjano i ekspeditivno, kao i propusta odgovornih organa da preduzmu odgovarajuće radnje radi sprovođenja sudskih odluka (vidi, npr., predmet Stanivuk, sup. cit.; i predmet br. CH/98/756, Đ.M., Odluke januar-juli 1999.).

Dvije važne grupe imovinskih predmeta, čiji ishod može uticati na mnoge ljude koji su u sličnoj situaciji, nalaze se pred Domom. Prva grupa su predmeti u vezi stare devizne štednje, a druga se tiče umanjenih penzija. U predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju podnosioci prijava navode da se time što ne mogu da podignu novac sa štednih računa kod relevantnih banaka krše njihova prava prema članu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. U martu 1999., pred plenarnim Domom je održana rasprava o prihvatljivosti i meritumu u četiri takva predmeta (predmeti br. CH/97/48 i dr, Poropat i drugi), nakon čega je Dom pribavio dodatno pismeno svjedočenje i izjašnjenja. U decembru 1999. je održana još jedna rasprava, pa se predviđa da će odluka u ovim predmetima biti donesena u prvoj polovini 2000. godine. Predmete u vezi penzija podnijeli su bivši pripadnici Jugoslovenske narodne armije, koji su do 1992. primali penzije od vojnog penzijskog fonda u Beogradu. Isplata ovih penzija je prestala 1992. i podnosioci prijava sada primaju penzije od fonda u Sarajevu. Iznosi za isplatu obračunavaju se na osnovu iznosa polovine penzije u 1992., te se podnosioci prijava žale da im je uskraćeno pravo na punu penziju i pozivaju se na član 1 Protokola br. 1. Jedan broj ovih predmeta proslijeđen je 1999. tuženim Stranama za pismena zapažanja, a zakazana je i rasprava o prihvatljivosti i meritumu u tri ovakva predmeta za početak 2000. (predmeti br. CH/98/706, 740 i 776, Šećerbegović, Biočić i Oroz).

Hapšenje i pritvor

U novembru 1999. Vijeće II je uručilo odluke o prihvatljivosti i meritumu u dva predmeta koja su se odnosila na navodno nezakonit pritvor i maltretiranje u tom pritvoru. Prvi predmet se ticao dvije osobe koje su uhapšene i pritvorene zajedno sa Samyjem Hermasom, podnosiocem prijave u predmetu br. CH/97/45 (Odluke i izvještaji 1998.). Činjenice predmeta su bile u velikoj mjeri slične onima u predmetu Hermas i Dom je našao kršenja članova 3, 4, 5 i 13 Konvencije, a takođe je ustanovio da su podnosioci prijave bili izloženi diskriminaciji (predmet br. CH/98/946, H.R. i Momani, Odluke avgust-decembar 1999.). Drugi predmet ticao se hapšenja i pritvora podnosioca prijave, Bošnjaka nastanjenog u Prnjavoru, zbog navodnog propusta da pokaže ličnu kartu. Dom je ustanovio da ga je tokom hapšenja i pritvora jedan policajac fizički i verbalno zlostavljao, pa je smatrao da su prekršena njegova prava iz članova 3 i 5 Konvencije, te da je i on bio izložen diskriminaciji (predmet br. CH/98/1786, Odobašić, Odluke avgust-decembar 1999.).

Građanski i krivični postupci

Dom je rješavao brojne predmete prema članu 6 Konvencije, koji su se odnosili na građanske i krivične postupke. Pitanja koja su se postavila uključuju pristup sudu, pravičnost i dužinu postupka, te neovisnost i nepristrasnost sudova.

U oblasti građanskih postupaka često su se postavljala pitanja prema članu 6 u predmetima iz stambene oblasti i drugim imovinskim predmetima. U Đ.M. (sup. cit.) protiv Federacije Bosne i Hercegovine (sup. cit.), Dom je ustanovio da je zbog propusta Općinskog suda u Livnu da riješi njen predmet, podnosiocu prijave bio uskraćen pristup sudu, te da osim toga taj sud nije zadovoljio zahtjeve o neovisnosti i nepristrasnosti iz člana 6. Dom je došao do ovog zaključka slijedeći svoj nalaz o neovisnosti i nepristrasnosti suda u predmetu Zahirović (sup. cit.). U oba predmeta Dom je uzeo u obzir pismene i usmene dokaze u pogledu funkcionisanja suda. Dom je ustanovio da, između ostaloga, u predmetnom Kantonu vlada praksa da se samo članovi ili simpatizeri vladajuće hrvatske stranke mogu imenovati za sudije. Štaviše, Guverner Kantona je dao uputstva sudovima s namjerom da utiče na sudije da ne deložiraju prognanike u predmetima u kojima su tužitelji Bošnjaci.

Manje je bilo predmeta u vezi sa krivičnim postupkom. U jednom takvom predmetu (Odobašić, sup. cit.) Dom je našao povredu člana 6, gdje je, tokom suđenja podnosiocu prijave, policajac koji ga je uhapsio bio naoružan, prijetio podnosiocu prijave i drugim osobama i davao uvredljive izjave. Sudac koji je predsjedavao tolerisao je ovakvo ponašanje. Dom je smatrao da je u ovim okolnostima suđenje bilo lišeno izgleda pravičnosti, te da je i nepristrasnost suca došla u pitanje.

Dom je razmatrao i dva predmeta koja se tiču zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka (predmeti br. CH/98/548, Ivanović, i CH/98/638, Damjanović). U oba predmeta podnosioci prijava traže ponavljanje postupka u kojem su ih vojni sudovi osudili za teška krivična djela u toku rata i navode da su se pojavili novi dokazi. Domaći sudovi su odbili njihove zahtjeve. Predmeti postavljaju pitanje primjenjivosti člana 6, kao i pitanje pravičnosti postupka. Odluke u ovim predmetima biće donesene početkom sljedeće godine.

Sloboda vjeroispovijesti

Dom je donio odluku u dva predmeta u vezi sa slobodom vjeroispovijesti u Republici Srpskoj.

U predmetu Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (sup. cit.) podnosilac prijave se žalio, između ostaloga, na stvarno odbijanje vlasti u Banja Luci da im dozvole rekonstrukciju džamija koje su uništene tokom ratnih godina. Dom je uručio svoju odluku u maju 1999. Ustanovio je da su ovim odbijanjem, kao i drugim događajima koji su ugrožavali Muslimansku vjersku zajednicu, povrijeđena prava podnosioca prijave na slobodu vjeroispovijesti iz člana 9 Konvencije. Dom je istakao da su vlasti imale pozitivnu obavezu da podnosiocima prijave osiguraju slobodu vjeroispovijesti i da u odnosu na činjenicu da su u Banja Luci nezakonito porušene sve džamije, te na druga masivna kršenja ljudskih prava Muslimana koja su po opštem uvjerenju bila počinjena, one treba da hitno preduzmu korake da se dozvoli vršenje vjerskih obreda u istinskoj slobodi. Zahtjevi podnosioca prijave za rekonstrukciju uništenih džamija mogli su biti odbijeni ili odgođeni samo radi najhitnijih društvenih potreba, a Dom nije našao nikakvih dokaza u tom smislu.

Drugi predmet Mahmutović (sup. cit.) bio je posljedica zatvaranja Muslimanskog groblja u Prnjavoru. Supruga podnosioca prijave sahranjena je na tom groblju 1998. godine, a ubrzo nakon sahrane opštinske vlasti naredile su podnosiocu prijave da je ekshumira i ponovo sahrani na "novom gradskom groblju", koje zapravo nije ni postojalo. Zakonska osnova za ovu odluku bila je odluka donijeta 1994. kojom se Muslimansko groblje proglašava zatvorenim. Dom je ustanovio da je jedino vjerodostojno objašnjenje za odluku iz 1994., za koju nije dato nikakvo obrazloženje u to vrijeme kao ni u vrijeme kada je vođen postupak pred Domom, jeste da je donesena s namjerom da doprinese uklanjanju svih tragova muslimanskog stanovništva u gradu. Kontinuirana zatvorenost groblja, prema odluci koja je donesena u skladu sa politikom etničkog čišćenja, značila je različito postupanje prema Muslimanima kao što je podnosilac prijave, te nije bila u službi legitimnog cilja. Dom je, stoga, smatrao da odluka o ekshumaciji uključuje diskriminaciju prema podnosiocu prijave u odnosu na privatni i porodični život i slobodu vjeroispovijesti.

Islamska zajednica je tokom godine podnijela Domu još jedan predmet sa žalbenim navodima o zatvaranju groblja u Prnjavoru (predmet br. CH/99/2177). Predmet će biti ispitan početkom iduće godine.

Diskriminacija

Članom VIII, stav 2(e), Aneksa 6 Sporazuma predviđeno je da će Dom nastojati prihvatiti i dati posebnu prednost, između ostaloga, prijavama koje se temelje na navodnoj diskriminaciji po zabranjenim osnovama, a Dom je u nekoliko svojih odluka naveo da je zabrana diskriminacije središnji cilj Daytonskog sporazuma, kojem se mora pridati posebna važnost. Dom ima posebno široke ovlasti da rješava pitanja diskriminacije, pošto se prema članu II stav 2(b) može baviti navodnom ili očiglednom diskriminacijom u uživanju ne samo prava i sloboda koji se garantuju Evropskom konvencijom, već i onih koji su zagarantovani u petnaest drugih sporazuma o ljudskim pravima koji su navedeni u Dodatku Aneksu 6. Nadležnost Doma u ovoj oblasti je tako znatno šira od nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava, pošto se ona proteže i na oblasti kao što su radni odnosi, pristup javnim službama i socijalnoj sigurnosti, koje nisu pokrivene Evropskom konvencijom.

Dom je tokom ove godine našao povrede anti-diskriminacijskih odredbi Sporazuma u nekoliko značajnih predmeta. U predmetima Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i Mahmutović (sup.cit.) Dom je ustanovio da su podnosioci prijava bili diskriminisani u odnosu na inter alia njihova prava na slobodu vjeroispovijesti koja je zagarantovana članom 9 Konvencije.

Dva predmeta su uključivala diskriminaciju prema Bošnjacima u oblasti Livna. U predmetu Đ.M. se podnosilac prijave žalila da se ne može vratiti u posjed svoje kuće, iz koje je na nezakonit način deložirana. Ona je pokrenula postupak pred Općinskim sudom radi povratka u posjed svoje kuće, ali sud nije ništa preduzeo. Dom je, tokom postupka, razmatrao pismene i usmene dokaze iz više izvora uključujući i pomoćnika Ombudsmana Federacije iz Livna. Dom je u maju 1999. uručio svoju odluku o prihvatljivosti i meritumu, ustanovivši da je podnosilac prijave bila žrtva diskriminacije u pogledu uživanja svojih prava prema različitim odredbama Konvencije i Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima. Dom je našao da dokazi sugerišu da je postojao obrazac diskriminacije koji je uključivao i propust sudova i općinskih organa da rješavaju zahtjeve za vraćanje u posjed imovine u vlasništvu Bošnjaka odnosno nesprovođenje presuda u korist takvih tužitelja protiv pripadnika hrvatske većine. U predmetu Zahirović (sup. cit.) podnosilac prijave se žalio na diskriminaciju u odnosu na njegovo zaposlenje u preduzeću Livno-bus. On i drugi radnici Bošnjaci upućeni su u toku rata "na čekanje". On se žalio da ga po završetku rata preduzeće nije vratilo na posao, već je zaposlilo nove radnike hrvatskoga porijekla. Dom je ustanovio, na osnovu pismenih i usmenih dokaza, da je podnosilac prijave bio žrtva diskriminacije prema članovima 6 i 7 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kuturnim pravima. Ove odredbe se odnose na pravo na rad i pravo na pravedne i povoljne uslove rada. Domu je podneseno više od trideset prijava ostalih radnika Bošnjaka iz istoga preduzeća koji su se našli u sličnoj situaciji.

4. Prijateljska rješenja

Prema članu IX Aneksa 6, Dom u svakoj fazi postupka može ishoditi prijateljsko rješenje stvari na osnovu poštivanja prava i sloboda o kojima je riječ u Sporazumu. Tokom ove godine nije postignuto nijedno formalno rješenje prema ovoj odredbi, iako je sa liste predmeta pred Domom brisan jedan broj predmeta nakon što su oni bili riješeni na zadovoljstvo podnosioca prijave.

5. Postupak preispitivanja

Odluke o meritumu koje uruči plenarni Dom su konačne i obavezujuće, te stoga ne podliježu postupku preispitivanja od strane Doma, niti žalbi nekom drugom organu u Bosni i Hercegovini. U nizu odluka koje su usvojene u februaru 1999. Ustavni sud Bosne i Hercegovine potvrdio je da odluke Dome ne podliježu žalbi Ustavnom sudu.

Ipak, kada o prijavi odluči jedno od vijeća Doma, onda plenarni Dom može odlučiti, po prijedlogu strane u predmetu ili Ombudsmana, da preispita tu odluku (član X, stav 2., Aneksa 6). U pravilu 64 Pravila procedure Doma predviđeno je da Dom neće prihvatati zahtjeve za preispitivanje osim ako smatra da predmet postavlja ozbiljna pitanja koja utiču na tumačenje ili primjenu Sporazuma ili ozbiljno pitanje opšteg značaja, ili ukoliko cjelokupna situacija opravdava preispitivanje odluke. Dom nije dosad prihvatio nijedan zahtjev za preispitivanje odluke o prihvatljivosti i meritumu nekog predmeta.

6. Pravni lijekovi

Članom XI, stav 1(b), Aneksa 6 je predviđeno da će Dom, ukoliko ustanovi povredu Sporazuma, u svojoj odluci navesti koje će korake preduzeti tužena Strana kako bi ispravila povredu, "uključujući naredbe da sa nekim djelovanjem prestane ili da se od njega uzdrži, novčanu naknadu (uključujući materijalne i nematerijalne štete), te privremene mjere".

Sadašnja uobičajena praksa Doma je da se bavi pitanjem pravnih lijekova u svojoj odluci o meritumu predmeta. Stoga se od podnosilaca prijava očekuje da u ranoj fazi postupka podnesu detaljno specificiran zahtjev u pogledu svega što traže na ime kompenzacije ili drugog pravnog lijeka. Dom obično ne dosuđuje novčanu kompenzaciju, ako to podnosilac prijave nije zahtijevao. Dom će, međutim, izadati sve druge naredbe koje smatra odgovarajućim da bi se okončalo ili na drugi način ispravilo ustanovljeno kršenje, bez obzira na to da li je podnosilac prijave posebno zahtijevao takve naredbe ili ne.

Naredbe Doma za novčanu kompenzaciju variraju od malih iznosa za naknadu pravnih i drugih troškova do značajnih iznosa dosuđenih za materijalni gubitak ili nematerijalnu štetu nastalu iz ustanovljenog kršenja.

Dom ima široka ovlašćenja da naredi druge pravne lijekove. Ona su posebno znatno šira od ovlašćenja Evropskog suda za ljudska prava u pogledu dosuđivanja "pravedne zadovoljštine" žrtvi, što je Sud tumačio tako da je ovlašten da dosudi kompenzaciju ali da ne donosi druge naredbe protiv države o kojoj se radi. Dom je, koristeći svoja ovlašćenja, donio naredbe širokog dijapazona. Evo nekoliko primjera. U predmetu Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini Dom je naredio Republici Srpskoj da dozvoli podnosiocima prijave da podignu i održavaju ograde oko lokacija uništenih džamija u Banja Luci, da se uzdrži od gradnje i da ne dozvoli gradnju drugih objekata na tim lokacijama, da se uzdrži od uništavanja ili uklanjanja objekata koji su preostali na tim lokacijama (i da ne dozvoli drugima takvo uništavanje ili uklanjanje), te da hitno izda podnosiocu prijave, prema zahtjevu, neophodne dozvole za rekonstrukciju sedam džamija. Dom je često naređivao tuženoj Strani da preduzme neophodne korake da se podnosilac prijave vrati u posjed (vidi, npr., predmete Stanivuk i Onić, sup. cit.). U predmetu Zahirović Dom je naredio Federaciji da osigura da podnosiocu prijave bude pružena mogućnost da se vrati na posao i da više ne bude izložen diskriminaciji, kao i da njegovu tužbu ispita neovistan i nepristrasan sud. Vijeće II Doma je u dva predmeta naredilo Federaciji da sprovede istragu s ciljem da se oni koji su prekršili ljudska prava privedu pravdi (vidi predmete H.R. i Momani i Odobašić, sup. cit.).

7. Implementacija odluka

Prema članu XI, stav 6, Aneksa 6 Sporazuma, Strane moraju "u potpunosti provoditi odluke Doma". Praksa je Doma da naredi tuženoj Strani o kojoj se radi, u svakoj od odluka koje sadrže naredbe, da u određenom roku izvijesti Dom o koracima koje je preduzela da implementira odluku. Ukoliko ne primi odgovor, odnosno ako on ne bude odgovarajući, stvar preuzima Ured Visokog predstavnika. Takođe je praksa Doma da obavijesti Ured Visokog predstavnika, kao i OSCE i UNMIBH/IPTF, o svim naredbama za privremene mjere, tako da se može nadgledati jesu li Strane postupile u skladu sa njima.

Iako se tokom ove godine situacija u vezi sa implementacijom njegovih odluka popravila, Dom je i dalje vrlo zabrinut u tom pogledu. Ako ostavimo po strani odluke koje se tiču JNA stanova, Dom je do kraja 1999. godine donio ukupno pedeset odluka koje su zahtijevale od tužene Strane da preduzme neke korake. Prema informacijama kojima Dom raspolaže, u potpunosti je ispoštovano dvadeset ovakvih odluka, a šest djelimično, pri čemu je kod svih istekao krajnji rok do kojega je tužena Strana trebala da izvijesti Dom, dok dvadeset četiri odluke nisu ispoštovane, a u devet od tih odluka je istekao rok za izvještavanje.