u predmetu

H.R. i MOHAMED MOMANI protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
(Predmet br. CH/98/946)

ČINJENIČNO STANJE

Podnosilac prijave H.R. je državljanin i Bosne i Hercegovine i Jordana. Arapskog je porijekla. Podnosilac prijave Mohamed Momani je palestinski državljanin, palestinskog porijekla. Policija bosanskih Hrvata uhapsila ih je 10. februara 1996. godine u Kreševu, Federacija BiH, i pritvorila ih skupa sa Samy Hermasom, koji je podnosilac prijave u predmetu br. CH/97/45 za koju je Dom uručio svoju odluku o prihvatljivosti i meritumu dana 18. februara 1998. godine. Dana 27. juna 1996. podnosioci prijave su izvedeni pred sudiju i dozvoljeno im je da se sastanu sa svojim advokatom po prvi put. Odlukom koja je donesena toga dana naređen je nastavak pritvora zbog sumnje da su počinili ratne zločine i druga krivična djela. Ured za razmjenu zarobljenika i ostalih lica HRHB učinio je bezbroj pokušaja da razmijeni podnosioce prijava. Podnosioci prijave su konačno razmijenjeni za ratne zarobljenike bosanske Hrvate dana 7. avgusta 1996. godine.

Podnosioci prijave se žale prema članu 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima da su nezakonito uhapšeni i pritvoreni u periodu od ukupno 179 dana bez optužbe za neko krivično djelo, bez informacije o razlozima pritvora, bez izvođenja pred sudiju, bez mogućnosti da pokrenu postupak u prvih 139 dana tog perioda. Zatim se žale da nisu dobili kompenzaciju za taj pritvor. Podnosioci prijave se takođe žale da su tokom pritvora bili podvrgnuti mučenju, nehumanom i ponižavajućem postupku što je kršenje člana 3 Konvencije, i morali obavljati prinudni rad, što je kršenje člana 4 Konvencije. Podnosioci prijave se zatim žale da su bili diskriminisani u uživanju prava po članovima 3, 4 i 5 Konvencije. I konačno, podnosioci prijave se žale da nisu imali djelotvoran lijek protiv njihovog lišavanja slobode. S obzirom na ovo, oni u suštini navode kršenje člana 13 Konvencije.

NALAZI DOMA

Član 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima

Dom je ustanovio da je fizičko nasilje počinjeno nad podnosiocima prijave dok su bili zatvoreni, pa time i na milosti svojih čuvara, predstavljalo nehuman i ponižavajući postupak. Po mišljenju Doma, isto se odnosi i na držanje podnosilaca prijave u stanju produžene neizvjesnosti što se tiče njihove konačne sudbine, što je dalje pogoršano prijetnjama smrću i teškim povredama. Dakle, Dom zaključuje da je došlo do kršenja člana 3 Konvencije.

Član 4 Konvencije

Dom je ustanovio da podnosioci prijave, koji su zadržani protiv svoje volje, nisu dobrovoljno ponudili da rade na poslovima za koje su tražili da ih obavljaju dok su bili u pritvoru. Štaviše, Dom prihvata da su podnosioci prijave mogli opravdano da vjeruju da su pod prijetnjom nasiljem ukoliko odbiju. U vezi s tim, Dom je zapazio da su već bili fizički zlostavljani i potpuno u milosti osoba koje su ih držale u pritvoru. Stoga prihvata da je rad na koji su prisiljavani podnosioci prijave prerastao u "prisilni ili obavezni rad". To je predstavljalo kršenje člana 4 Konvencije.

Član 5 stav 1 Konvencije

Dom je zaključio da su podnosioci prijave uhapšeni i pritvoreni od strane predstavnika tužene Strane samo zbog njihove razmjene za zarobljenike koje drže drugi. Pored toga, iako Dom nije razdvojio period nakon 27. juna 1996. godine od prethodnog perioda, zapazio je da je razlog pritvora podnosilaca prijave od tog datuma sumnja da su počinili ratne zločine, "Pravila puta" sadržana u Rimskom sporazumu od 18. februara 1996. godine, koja su direktno važeća u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, zahtijevaju da relevantnu naredbu, nalog ili optužnicu prethodno pregleda Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju. Zahtjev u ovom pogledu nije ispoštovan. U istom pogledu, lišavanje slobode nije u skladu sa članom 5 stav 1 Konvencije. Dom zaključuje da je član 5 stav 1 prekršen.

Član 5 stav 2 Konvencije

Iako se činilo da je pritvor podnosilaca prijave bio u cilju razmjene sa drugim zarobljenicima i da su tako obaviješteni u maju 1996. godine od strane komandanta vojnog zatvora u kojem su bili pritvoreni, nikakav zakonski osnov za to nije dat. U ovim okolnostima Dom je zauzeo stav da je datum kad su podnosioci prijave obaviješteni o razlozima njihovog hapšenja i optužbi protiv njih bio 27. juni 1996. godine. To je bio datum kad im je istražni sudija dao informaciju koja im je omogućila da pokrenu postupak i ospore zakonitost svog zatvaranja. Dom je dakle ustanovio da odgađanja od nekih četiri-i-po mjeseca da se da tako bitna informacija ni u kom slučaju ne može biti u skladu sa članom 5 stav 2 Konvencije. Dakle, došlo je do kršenja člana 5 stav 2.

Član 5 stav 4 Konvencije

Dom je ustanovio da nikakav pravni lijek nije bio na raspolaganju podnosiocima prijave do 27. juna 1996. godine a ni tužena Strana nije sugerisala drugačije. Ovo je samo po sebi dovoljno da se ustanovi da je došlo do kršenja člana 5 stav 4. Treba primijetiti da, iako se čini da je pravni lijek postao dostupan podnosiocima prijave 27. juna 1996. godine (što podnosioci prijave nisu iskoristili), nije dat niti jedan argument od tužene Strane da taj lijek ispunjava zahtjeve člana 5 stav 4. U zaključku, član 5 stav 4 je bio prekršen.

Član 5 stav 5 Konvencije

Dom je ustanovio da, iako je zakonom Federacije predviđeno pravo na kompenzaciju u vezi sa nezakonitim pritvorom, nije utvrđeno da on zadovoljava evropske standarde. Dakle, Dom smatra da je član 5 stav 5 Konvencije prekršen.

Član 13 Konvencije

S obzirom na apsolutnu prirodu zabrane sadržane u članu 3 Konvencije, Dom je ustanovio da se ona jednako odnosi na sve oblike nehumanog ili ponižavajućeg postupanja pored mučenja. Bez obzira da li bi bilo ili moglo biti otvoreno podnosiocima prijave da pokrenu parnični postupak protiv tužene Strane ili podređenih organa u vezi sa dobijanjem kompenzacije, Dom nije uvjeren da je bio stvarno dostupan pravni lijek koji uključuje "temeljitu i djelotvornu istragu koja može dovesti do identifikacije i kažnjavanja onih koji su odgovorni i da uključi djelotvoran pristup žalioca istražnom postupku". Kao i ombudsmen, i Dom zapaža da javni tužilac nije upotrijebio svoje ovlasti da sprovede istragu protiv zarobljivača podnosilaca prijave. U zaključku, član 13 je prekršen time što nije bilo "djelotvornog pravnog lijeka" dostupnog podnosiocima prijave u vezi sa kršenjem člana 3. Nije drugačije po članu 13 ni kad su po srijedi kršenja člana 4 i 5.

Diskriminacija

Dom je ustanovio da su podnosioci prijave pritvoreni ni iz jednog drugog razloga osim u svrhu razmjene za druge zarobljenike. Za vrijeme zatvora, bili su podvrgnuti zlostavljanju i prinudnom radu na osnovu njihove vjere i nacionalnog porijekla. S obzirom da nikakav cilj ni opravdanost nisu postojali za ovakav postupak, Dom je zaključio da su podnosioci prijave diskriminisani u uživanju svojih prava po članovima 3, 4 i 5 Konvencije.

PRAVNI LIJEKOVI

Dom je naredio tuženoj Strani da sprovede temeljitu i djelotvornu istragu o hapšenju, zlostavljanju i prinudnom radu podnosilaca prijave, da identifikuje odgovorne osobe, da dovede počinioce pred lice pravde i omogući djelotvoran pristup podnosiocima prijave istražnom postupku. Što se tiče zahtjeva za kompenzaciju, Dom je naredio tuženoj Strani da isplati gospodinu Momaniju, u roku od tri mjeseca, iznos od 11,500 konvertibilnih maraka (KM) na ime kompenzacije za materijalne i nematerijalne štete, te da isplati gospodinu H.R., u roku od tri mjeseca, iznos od 12,500 konvertibilnih maraka (KM) na ime kompenzacije za materijalne i nematerijalne štete.